Ksenija Cicvarić (Podgorica, 1929 — Beograd, 1997) je crnogorska vokalna solistkinja izvorne narodne muzike.
Biografija
editKsenija (rođena Bracović) Cicvarić [1] je rođena u Podgorici, u Staroj Varoši, 1929. godine. Osnovnu školi i gimnaziju je završila u Podgorici, đe je i započela muzičku karijeru. Imala je 27 godina kad se prijavila na audiciju Radio Titograda.
„Bila sam već udata i imala sam dvoje đece; radila sam u banci na prebrojavanju novčanica. U to vrijeme Radio Titograd je raspisao konkurs za audiciju. Prijavila sam se, jer sam željela da pjevam u horu. Bilo je to slavno vrijeme radiotitogradskog hora kad je dirigent bio Marko Rivijera. Na audiciji mi je bio i Janika Balaž. Primili su me s oduševljenjem i tako je počelo moje drugo poglavlje u životu.“ (Ksenija o početku karijere na Radiju Titograd)[2]
Na Jugoslovenskom festivalu narodne muzike u Crnoj Gori pjevala je kompoziciju „Śever ružu niz polje nijaše“ i za izvođenje ove kompozicije dobila na poklon nošnju kraljice Milene. Međutim, prilikom pośete lidera SSSR Nikite Hruščova na Cetinju, 23. avgusta 1963. godine, njegovoj supruzi Nini crnogorsko rukovodstvo je poklonilo narodnu nošnju Kraljice Milene, koju su uzeli od Ksenije; istu nošnju koju je dobila kao poklon grada Cetinje za svoje stvaralaštvo.[3] [4]
Nakon uspjeha na Jugoslovenskom festivalu narodne muzike, karijeru je nastavila graditi u Srbiji, đe je sarađivala sa Vlastimirom Pavlovićem Carevcem i snimala za Radio Beograd. Sa Carevcem je sarađivala sve do njegove smrti, 1965.godine. U periodu od 1962. do 1979. godine napravila je 62 trajna snimka za Radio Beograd.
Najznačajnije Ksenijine pjesme su: Milica jedna u majke, Mlada Jelka, Oj vesela veselice, Sejdefu majka buđaše, Dolinom se šetala đevojčica mala itd.
Umrla je februara 1997. godine u Beogradu.
Na śednici Skupštine Glavnoga grada u Podgorici, 27. novembra 2008. godine, ulica koja se nalazi u mjesnoj zajednici Zabjelo, dobila je naziv Ulica Ksenije Cicvarić.
Rekli su o Kseniji Cicvarić
edit- Branka Šćepanović o Kseniji Cicvarić
„Ksenija je žena koja je imala specifičan način pjevanja, ono njeno „ah“ kad kaže u podgoričkoj pjesmi to ne može niko, to je samo mogla ona i to da se doživi tako kako je ona to lijepo pjevala. Jako sam ponosna što smatraju da sam njena nasljednica. Sa Ksenijom sam bila u jako dobrim odnosima. Nas dvije smo se često družile na zajedničkim koncertima. Do njene smrti smo telefonom razgovarale. Kseniju sam vrlo rado obilazila i voljela, svako druženje sa njom mi je bilo dragocjeno. Obišla sam je kad je bila jako bolesna, jedno mjesec dana prije nego što je umrla. Tada smo se posljednji put viđele.“[5]
„Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje śećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija.“
„Više su me smatrali nasljednicom zbog toga što sam nakon nje bila jedina žena koja je interpretirala ovu vrstu muzike. Ksenija Cicvarić je pjevala samo podgoričku sevdalinku, dok sam ja pjevala gorštačku crnogorsku muziku, sa śevera Crne Gore. Mada, snimila sam i dvije lijepe pjesme na temu o staroj Podgorici, nije mi to bilo strano. Ali, dušu koju je imala Ksenija za tu podgoričku pjesmu nema više niko. Ima nešto što lomi u srcu dok ona pjeva i to je kraj. Svi možemo te pjesme da otpjevamo vrlo dobro i sa puno ljubavi, ali nikada sa toliko srca kao što je Ksenija znala.“[6]