Wp/cnr/Vitomir Nikolić

Vitomir Vito Nikolić (Mostar, 27. 4. 1934. – Podgorica, 10. 9. 1994) crnogorski je književnik.

Biografija

Rođen je 1934. godine u Mostaru, đe mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. s porodicom je izbjegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze. 1943. godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vrijeme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.

Nakon rata, živio je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živio je u siromaštvu i volio je kafanski život. Cijelog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima i zbog toga je bio čest pośetilac bolnica i sanatorijuma.

Od 1969. Vitomir Nikolić je živio u Podgorici. Radio je kao novinar u listu Pobjeda do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz. Za taj list piše kratke priče pod naslovom Crnom Gorom, putem i bespućem.

Rat, razaranje, stradanja su u Vitovoj svijesti ostavili značajan i bolan trag. Kada se preselio u Nikšić poginuo mu je stariji brat igrajući se bombom i otac koga su ubili Italijanski vojnici. Te gubitke ništa nije moglo nadoknaditi. U jednoj zabilješci opisuje tadašnje svoje stanje:

„Ja nisam čovjek od velike škole. Malo sam završio škole, ali kako mi je školovanje započelo, dosta sam i završio.

Prvi razred sam, naime, počeo u Nikšiću sa svojom generacijom 1941. godine. Međutim, pogine mi brat, i otac, da ne bih i ja poginuo, zadrži me kući, da bi me poslije upisao u školu kad bude neko mirnije vrijeme.

Rat se oduži, otac mi pogine 1943. godine i ja odem da živim kod jedne tetke koja me (ponovo) upiše u prvi razred. Ali baš kad smo završili taj razred, počnu bombardovanja u kojima je srušena, najprije, ona škola gdje je danas pošta u Nikšiću, pa ona druga gdje je restoran Željezare; jedna po jedna škola nam je rušena i mi ne završismo taj prvi razred.“ Postoji i jedna pjesma u kojoj je o tome riječ:

Dječak

Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su povikali:

• Umrijeće ti majka! . . . Ko ubije lastu umrijeće mu majka! . . .
• Ja nemam majku – rekao je Dječak
• Onda će ti umrijeti otac.
• Nemam oca.
• A brata, sestru? . . .
• Nemam ni brata, ni sestru.
• Nemaš baš nikoga ?!
• Nikoga.
• Dječaci su se zbunili. Kakva nesreće može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan?

Tišina je potrajala dugom a onda se oglasi Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije bilo ni dana, ni sunc, ni cika . . .

Žao mi je lastu- rekao je tiho.

Činjenice da je sa nepunih deset godina ostao sam na svijetu i da nije imao mogućnost obrazovanja pratile su ga kroz život ne samo na mentalnom već i na fizičkom planu – imao je tuberkulozu kao stalnu životnu pratilju. Bolest ga je vukla po raznim bolnicama i sanatorijumima tražeći lijek, prvo na razna lječilišta u Bugarskoj a sa tek trinaest je pošao na sanatorijum na Fruškoj gori. Poslije toga na lječilišta u Brezoviku, Cetinju, Kolašinu, Ostrogu u slovačkom Golinikun sarajevskom Kasindalu, na Bežajskoj Kosi, i, na kraju, na Vojom institutu za plućne bolesnike. U tim je bila zarobljena njegova mladost, njegova potreba za ljubavlju. Takoće da je u Brezoviku ostao bez jednog plućnog krila zbog nedostatka ljekova mu je veoma otežala život. Na njegov pjesnički duh su mnogo uticale što se i vidi kroz ovu pjesmu:

Te topole brezovačke

Te topole brezovačke,

te topole,

milovane pogledima umirujućih,

te topole

što me bole

listajući i venući.

Te topole brezovačke,

te topole,

što u suton muklo šume

ko da ječe . . .

Nek ogole

te topole…

Gorosječe.

Gorosječe.

Iako mu život nije nimalo lak bio i često bio nepravedan prema njemu on se grčevito za njega borio.

„Moram, moram, moram da živim ; zar još davno nisam rekao da ja imam ubjedljivijih i jačih razloga za život od samog života.“ Govorio je sebi u trenucima klonuća.

I zaista je imao za šta da živ. Pored drumova, pjesama, razgovora sa „braćom po peru“ o književnosti i životu, čekala ga je žena koja je njegovim lutanjima dala smisao i ono što je izgubio – toplinu porodičnog doma. Posljednju deceniju života je provo u Podgorici radeći za dnevni list „Pobjeda“. Takođe je svojim i svojim posljenjim godinama bio veliki protivnik bilo kog rata, a naročito građanskog rata bivše SFRJ kojeg je nazivao „ova naša jugoslovenska tuga“. Desetog septembra 1994. tuberkuloza je savladala zdravlje Vita Nikolića, ali ne i njegov duh koji je i dalje živ u onome što je stvorio i nikada neće nestati.

Drumovi će poželjet ludaka

( Pavlu Vujisiću)

Drumovi će poželjet ludaka,

a ludaka više biti neće,

vjkovima za njim će plakat’

Ojađeno nebo i drveće.

Na gradove udariće trava

i zavesti svoju strahovladu,

svi cvjetovi ostaćebez glava

da bi bili sa travom u skladu.

Neće biti toga ko će smjeti

da posumnja u sve ko do sada,

poput teške omorine ljeti

svijetom će vladati dosada.

I ljudi će poći u povratak,

opčinjeni minulin stoljećem . . .

Drumovi će poželjet’ ludaka,

a ludaka više biti neće.

Pjesnik

(Uspomeni Aleksandra Ivanovića)

Bude ponekad teško čovjeku

kad ga nekakva patnja skoli,

pa ode da traži riječ neku

ko travu od koje manje boli.

I ne vrati se nikad više

iz svoje duše ko iz gore,

ostane ramo, svijetla lišen,

tražeći trave čudotvore.

Prebira smilje i kovilje

iako dobro zna taj patnik

da je nemoćno sve to bilje,

da ga je manje nego patnji.

A kada jednom ode s kišom,

kad svane kao avgust, k’o ljeto,

osjetiš kako je s njim otišlo

nešto lijepo i svijetlo.

U Gradini grob do groba

U Gradini grob do groba

a u svakom po grad ljudi,

sto grobova – sto gradova

pod cvijećem uzaludnim.

Nit ga beru niti kode,

nit njeguju, niti gaze,

nit mu vjetri prah raznose,

nit ga pčele obilaze.

Samo cvjeta, samo vene,

samo vijek svoj vjekuje,

da tišinom opomene,

da tišinom odjekuje.

U Gradini grob do groba,

na dva jutra zemlje plodne

sto grobova, sto gradova

od Gradine – kud kod odem

Pjesme Vita Nikoliča predstavljaju, svojim iskrenim emocijama, djela satkana od snova, lutanja i misli jednog čovjeka koji je bo sam na svijetu i koji se s tim izborio. Nikolićevi stihovi, posvećeni svakom čovjeku lako se urezuju u pamćenje a teško ga napuštaju.

Kad bi, slobodno gledajući, pokušali da nađemo paralelu između Vitovog života i stvaralaštva palo bi nam u oči da je on cijelog života tražio majku. Kako? Zar nije dovoljna činjenica da je čovjek ostao sam na svijetu i čuvao ime svoje majke kao svetinju da bi kasnije svoju ćerku tako nazvao? Bilo to u piću, sthovima lutanjima, on je tražio nešto s čim bi u životu to nadoknadio. Kako je napravio veliki podvig i proživio do šezdesete godine sa samo jednim plućnim krilom možemo slobodno reći da je u tome uspio, imao je ženu i čerku koje je iznad svega volio. Uvijek će ostati u pamćenju kako ljudima koji vole da čitaju njegove stihove, đeci u osnovnim školama koji rade njegove pjesme tako i kod ljudi koji su ga znali za njegova života slušajući njegove beśede u kafanama.

Preminuo je u Podgorici 10. septembra 1994. godine.

Objavio je knjige poezije: Drumovanja(1962) Sunce, hladno mi je(1968), Stihovi (1981) i Stare i nove pjesme (1991). Posthumno je objavljena knjiga njegovih putopisa i eseja S kraja na kraj zaborava (2000).

Literatura

• Nikola Racković: Leksikon crnogorske kulture, DOB, Podgorica, 2009.
• Vera Đukanović: Bio-bibliografija Vitomira Vita Nikolića, FCJK, Cetinje, 2016.

Vanjske veze

• http://montenegrina.net/pages/pages1/knjizevnost/nedjelja_u_gradu_n_vito_nikolic.htm