Ivan Živo Bolica Kokoljić ( Kotor, 1599. – Kotor, 1685) crnogorski je književnik.
Biografija
editZavršio je Gramatikalnu školu u Kotoru, a pravo je studirao u Padovi. Po povratku u Kotor bio je član Velikoga vijeća i predśednik Akademije prosvijetljenih.
Živo Bolica Kokoljić bio je plodan pjesnik, no sve doskora poznat samo po dvjema pjesmama ispjevanim u pohvalu nadbiskupa, pisca i mecene Andrije Zmajevića 1671. godine. S gotovo 400 pjesama na dva jezika, od toga 71 na crnogorskom, Živo Bolica se otkriva kao najplodniji crnogorski pjesnik baroka. Zbornik talijanskih i "ilirskih" pjesama čuva se u rukopisu nekadašnje biblioteke Arneri s Korčule.[1]
Živov otac bio je vlastelin Vicko Bolica-Kokoljić, pjesnik Života Blažene Ozane. Živova pjesnička djelatnost odvija se od početaka treće decenije XVII vijeka gotovo do njegove smrti (1685). Boličine pjesme raznih su žanrova (prigodnice, ljubavne, pastoralne, moralistične, refleksivne i satirične). Pjesme je posvećivao mletačkim funkcionerima svih vrsta, prateći ili njihove dolaske ili odlaske, pobjede u kojima su oni učestvovali, pa čak i unapređenja. Zabilježio je i propratio stihovima svaku važnu smrt naših i tuđih ljudi. Ali iz toga se vidi i pjesnikov interes za određena pitanja, njegov odnos prema Veneciji, prema rodnome gradu Kotoru, „slavnom i plemenitom gradu“. Pjevao je protiv vatrenoga oružja (arkibuze), pa i svome imenjaku i prezimenjaku Živu Bolici, vitezu prevedroga dužda, kako je bez krivice u tamnici..., o kćeri poginuloj u zemljotresu (Suze oca vrhu djevojčice svoje ubijene od potresa), o oslobođenju Risna od Turaka, o dvomjesečnoj turskoj opsadi Kotora 1757. Opjevao je smrt Bernarda Pime, oca pjesnika Jeronima. Mnogo stihova posvetio je svecima koji u Kotoru imaju crkve. Ali uvijek je pjevao konkretnim povodom. Živo je i prevodio sa latinskoga i grčkoga, i to se ne zna koliko, jer ko može ući u trag svim pjesma na tim jezicima koje je on čitao. Iz Dalmacije se najčešće vidi uticaj Čubranovićeve Jeđupke, iz koje uzme i cijeli stih. Zanimljive su Živove pjesni od kola. Tri su u trinaestercu, dvije u osmercu. I da u njima nema obavezne dalmatinske „mlađahne Rakle“, „lijepe Rakle“, Raklice, pastirice, teško bi se pomislilo da su to imitacije narodne poezije. U dvanaest pjevanja Živo je opjevao život, svetačka stradanja i mučeničku smrt kotorskoga zaštitnika Svetoga Tripuna (San Trifone). Taj rukopis nije sačuvan.
Izdanja
edit- Živo Bolica, Poezija, priredio Miroslav Pantić, Obod, Cetinje, 1996.
Izvor
edit- Radoslav Rotković, Istorija crnogorske književnosti, knj. II, ICJK, Podgorica, 2012.