Wp/cnr/Vezirov most

< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Vezirov most

Vezirov most je most na rijeci Morači u Podgorici, izgrađen krajem XVIII vijeka.[1][2] Most spaja obale Morače između Maloga brda i Gorice, odnosno povezuje naselje Momišići sa Zagoričem i Novom Varoši.

Stari Vezirov most na Morači kraj Podgorice krajem XVIII vijeka 3b

O mostu edit

Vezirov most je najstariji most na Morači. Međutim, od prvobitnog izgleda mosta „preteklo“ je samo njegovo ime, jer je most više puta rušen, a novosagrađeni je nekoliko puta renorviran, odnosno temeljno rekonstruisan. Jedno vrijeme ovaj most je (zvanično) nosio ime narodnoga heroja Vaka Đurovića, mada je u narodu, uglavnom, zadržavao staro ime.

Prvi Vezirov most je građen u periodu od 1775. do 1778. godine, a zapisi kažu da je to urađeno po naređenju turskog poglavara - vezira Mehmed-paše Bušatlije.

Crnogorci su dva puta pokušali da sruše Vezirov most, da bi onemogućili veze sa Turcima iz Spuža - Podgoričanin Jovo Lisičić, u prvoj, te Piper Petar Nešov, u drugoj polovini XIX vijeka. Zapisano je i da je izvjesni „kapetan Hator“ (pruski dobrovoljac), minirao most 1876. godine, da bi spriječio povezivanje turskih snaga iz Podgorice i Spuža (most tada nije značajno uništen, a obnovljen je nakon oslobođenja Podgorice). Miniranje mosta je, ipak, uspjelo Njemcima - u rano jutro 19. decembra 1944. godine i to uprkos pokušaju „njihovog“ vojnika, Čeha, Miloša Uhera i Miljana Ivanovića, iz Đulića, da pokidaju žice za miniranje. Most tada nije spašen, ali jeste zgrada podgoričke Gimnazije.

Maja 2000. godine, most je temeljno rekonstruisan, a kolovoz proširen, prema projektu prof. dr Mladena Ulićevića.

Nastanak edit

Što piše istorija edit

U septembru 1774. godine Mehmet-paša Bušatlija je sa 30 000 „Arnauta“ napao Bratonožiće. Ostalo je zabilježeno (u spisima Marka Miljanova) da je tada izvršena prva pohara Kuča, a da je prodajom poharane stoke na podgoričkoj pijaci obezbijeđen novac za izgradnju mosta na Morači. Tako se obezbijedio prolaz do Spuža, u kojem su Turci bili okruženi hrišćanskim plemenicima, jer je sva komunikacija bila preko jedne manje barke koju su nazivali „čun“. Lično, vezir je birao mjesto na kojem će se podići most i izabrao je Đuliće kod brdašca Gorice i sela Momišići sa druge strane Morače. Čim je izabrao mjesto, odmah je nabavio najboljeg neimara, a narodu objavio da se taj most mora zvati Vezirov most. Vezir je otišao u Skadar u nadi da će se most brzo izgraditi. Međutim, predanje govori da se most gradio sedam godina.[3]

U zapisima osmanskog putopisca Evlije Čelebije o Vezirovom mostu nema ni riječi. O mostu se govori tek u devetnaestom vijeku. H. Ekar, poznati francuski konzul u Skadru polovinom devetnaestog vijeka, u svojoj knjizi „Istorija i opis Sjeverne Albanije“, piše o Vezirovom mostu:

Na rijeci Morači, ondje đe se završava podgorička teritorija, nalazi se lijepi most od jednog svoda čija je visina iznad površine vode 153 stope. Naziva se Vezirov most, a poznat je po mnogim sukobima koji su se odigravali blizu njega sa Crnogorcima. Podignut je po naređenju ovog istog Mehmed Paše koji je sazidao most na rijeci Kiru. Lokalne hronike kažu da je most sazidan plijenom koji je pašina vojska odnijela iz jednog rata sa Crnogorcima, tada besumnje mnogo bogatijim nego što su danas...

Kontroverze o nastanku edit

Tvrdnje Nikole Škerovića, istoričara, da se radi o rimskom mostu preko Morače, koji je navodno povezivao ušće (sastavke) sa Lješkopoljem, predstavlja plod višegodišnjeg nagađanja. Publicista Stevo Vučinić je opsežno analizirao to pitanje i pokazao da je pomenuto mjesto u antici bilo nepovoljno za premošćivanje. Škerovićeva tvrdnja je polazila od uvjerenja da se na ušću nalazila stanica Birziminijum, kao i da je tuda prolazila rimska cesta, što nije bio slučaj.

Nastanak Vezirovog mosta povezan je s poharom Kuča 1774. godine i pustošenjem Bratonožića. Ilija Zlatičanin piše o strahovitom napadu na pleme Kuče, koji je izvršio skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija.

Izvori edit

  • Podgorički toponimi i znamenja, Danilo Burzan, NIGP „Pobjeda“ A.D., Za izdavača: Lav Lajović, Podgorica, 2011., str. 292.

Poveznice edit

  1. Od mosta je ostalo samo ime
  2. Slobodan Čukić: Podgorički Brevijar (Nova Pobjeda d.o.o. 1918.g)
  3. Vezirov most, Hronike, Podgorica, 1999, 34-35