Tešan Podrugović crnogorski je pjesnik-pjevač.
Biografija edit
Vuk Karadžić je o Tešanu Podrugoviću davao podatke dva puta: u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama (Lajpcig, 1824) i u predgovoru četvrte knjige iste zbirke (Beč 1833).
Tešan je rođen u selu Gornji Kazanci. To je teritorija današnje opštine Nikšić. Ocu mu je bilo ime Gavrilo, a Tešana su prozvali Podrugović zato što je bio visok koliko jedan čovjek i pola drugoga. Kad se zamomčio, Tešan je bio kiridžija, saobraćajući s natovarenim konjem na relaciji Kazanci – Konavli. Sa svoga seoskoga imanja prodavao je stočne proizvode, a iz Konavala gonio je vino i rakiju. I poneku pomorandžu koja se od jestiva voća s primorja pretvarala u darje i uzdarje u snjegopadnim Kazancima.
Pošto je u jednome sukobu s nekakvom lokalnom turskom divanijom, koja mu je nasrnula na čast sestre, ubio napasnika, otišao je jedinim putem koji mu je obezbjeđivao život – gori u hajduke! A tokom Prvoga srpskog ustanka Tešan je napuštio planinske pećine po Bosni i Hercegovini i drumska plјenidbena sačekališta svatova i trgovaca, pa prešao u ustaničku Srbiju. Nije ga onamo odvela nikakva ideološko-politička smjernica, no čovjekova potreba da obitava u lјudskome društvu.
Kad su Karađorđevu ustaničku Srbiju opet preplavili turski tabori, Tešan je pobjegao u Srijem zemlјu ravnu. Vuk Karadžić ga je našao 1815. godine u Sremskim Karlovcima kao lјuta siromaha. Dvometraški hajdučki dugajlija ćekao je trsku po vonjavim ritovima oko Dunava: donosio je, kako Vuk kaže, na leđima u varoš karlovačku i od takve prodaje se hranio. Nije teško zamisliti kako je sremsko-karlovačka gospoda gledala na toga dobjegaoca koji je s mokrim snoplјem trske okapao na karlovačkim raskršćima.
Kad je dočuo Vuk da Tešan zna dosta pjesama, „davao mu je na dan koliko da može živjeti i prepisivao od njega pjesme“. A onda je Karadžić poveo Podrugovića u manastir Šišatovac, đe je Vuk imao kod arhimandrita Lukijana Mušickog „gospodarski kvartir“ i svaku drugu zgodu i potrebu, pa je u takvoj atmosferi zapisivač nastavio hvatati u pero pjesme iz recitative bivšega hajduka. Tešan je lijepo znao udarati u gusle, ali pjesme nije kazivao guslajući, no ih je „samo kazivao“, kako Vuk naglašava.
Evo kako Tešana, saopštavača usmenih pjesama, Vuk opisuje: „Kad sam ja od njega pjesme prepisivao, ne znam je li bio što stariji od četrdeset godina. Bio je pametan i, kao ajduk, pošten čovjek. Vrlo je rado koješta veselo i šalјivo pripovijedao, ali se pri tome nigda nije smijao, nego je sve bio kao malo namršten. On je znao još najmanje sto junački pjesama, sve ovaki kao što su ove koje sam od njega prepisao, a osobito od kojekakvi primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša. Nikoga ja do sada nijesam našao da onako pjesme zna kao što je on znao. Nјegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pjevao nego samo kazivao) pjesme razumijevao i osjećao, i mislio je šta govori.“ Onda Vuk daje ovu napomenu: „I sad imam na jednoj artiji napisano rukom moga bratučeda, pokojnoga Obrada Tomića, koji je Podrugovića još otprije poznavao i sa mnom ga u Karlovcima upoznao, da Podrugović zna petnaest pjesama od samog Mijata arambaše.“
Vuk ovako zaklјučuje svoje viđenje pjesnika Tešana Podrugovića: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje.“ Vuku se nije dalo da od Tešana Podrugovića zapiše sve pjesme koje je taj, po mišlјenju Vukovu, nenadmašni kazivač, znao. Kad se „ispred Vaskrsenija“ 1815. godine podigne Drugi srpski ustanak, Tešanu, pristojno opskrblјenu u bogatome manastiru Šišatovcu, „kao da uđe sto šilјaka pod kožu“. Hajduka je Vuk jedva zadržao u Šišatovcu još nekoliko dana da od njega zapisuje pjesme. A onda je Tešan preko Mitrovice otišao u Srbiju „da se ponovo bije s Turcima“.
Poslije prelaska u Srbiju 1815. godine Tešan onđe nije dugo ostao zato što se knez Miloš ustanički primirio, pa je hajduk ostao bez zajedničkoga kazana pobunjenika. Onda je Tešan otišao onamo odakle je u Srbiju i došao, u Bosnu po kojoj je počeo hajdukovati. I prije i tada Podrugović se odlikovao junaštvom i skromnošću, pa nikad nije pristao da bude hajdučkoj četi harambaša. A kad su mu godine već otežale hajdukovanje, Tešan se povratio svome prvobitnome zanimanju – kiridžiluku. Po kazivanju Vukovu, Podrugović u Bosni „sastavi nekoliko konja i namlјesti se neđe u Nahiji Srebreničkoj da živi kao kiridžija. Ali, uskoro potom isprebijaju ga nekakvi Turci, pa umre od uboja“.
Tešanovu biografiju znatno je dopunio Vladan Nedić u svojoj studiji Tešan Podrugović (Vukovi pevači, Novi Sad 1981). Na osnovu podataka koje je pribavio, Nedić kaže da je Tešan po dolasku, odnosno povratku, u Bosnu dopro čak u Bosansku Krajinu i onđe se neko vrijeme zadržao. Ali pošto je u nekakvu sukobu hajdučki eliminisao bega Omerovića, otišao je hajduk opet u goru zelenu da „presrijeće Turke i trgovce“. Ali u nekome novom obračunu Tešan bude ranjen, pa tako lјuto iskrvavlјen pobjegne u planinu. A onda se „s dvije teške rane“ povratio iz planine u jedno pravoslavno selo đe je poslije nekoliko dana umro. To je bilo 1820. godine; ne zna se ni njemu groba ni mramora.
Radosav Medenica u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje, 1975) s pravom konstatuje: „Metod Tešanova pesnikovanja ima nesumnjivo i svoj posebni značaj u pogledu karaktera i stila njegovih pesama, odnosno njegova lična udela u stilizovanju odnosno reprodukovanju njegovu. Kad se još ima na umu da je Vuk kod Tešana otkrio, pored ostalih, i čitav majdan pesama o Marku Kralјeviću, i da mu je on oživeo, bezmalo, takoreći celokupnog Marka, onda možemo još bolјe da razumemo i Vukovo oduševlјenje Tešanom kao znalcem i kazivačem pesama.“
Vuk Karadžić je od Tešana Podrugovića zapisao dvadeset i četiri pjesme i svaku objavio u lajpciškome izdanju zbirke Srpske narodne pjesme. U novije vrijeme dokazano je da je Tešan Podrugović spjevao i pjesmu Grujica i paša sa Zagorja.[1] Tešanu Gavriloviću – Podrugoviću po svoj prilici prezime je bilo Papović.
Literatura edit
- Radosav Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje – Beograd, 1975.
- Vladan Nedić, Vukovi pevači, Novi Sad, 1981.
- Tešan Podrugović: Pjesme, ICJK, Podgorica, 2012.
- Adnan Čirgić: Ko je autor pjesme Grujica i paša sa Zagorja, Matica, br. 50, Cetinje – Podgorica, 2012, 441–446.