Stojan Lomović crnogorski je pjesnik-pjevač.
Biografija
editStojan Lomović, poznatiji mnogo po nazivu Stojan Hajduk, rođen je i sazrio neđe u durmitorskoj oblasti Crne Gore. Ne zna se ni koje godine, ni u kome selu. Kako bi rekao Radosav Medenica, Lomović je iz zone najrazličitije patrijarhalne kulture i usmene epike kao najpregnantnijega izraza njezina. Visina snježnoga Durmitora, imena jezera – Crno i Vražje, krilati konji iz tih voda izlijeću, i Tara valovita koja ne da na se brodu ni ćupriji, istorijsko-mitska je atmosfera iz koje je izronio hajduk Stojan Lomović.
Stojan Lomović obreo se u Srbiji tokom Prvoga srpskog ustanka. Vuk Karadžić je Stojana zatekao 1820. godine u Brusnici kod „njijovog sijateljstva gospodara Jovana Obrenovića“, đe je bio zatvoren što je „došavši iz ajduka, ubio nekakvu babu za koju je mislio da je, kao vještica dijete izjela.“ Tada je Karadžić od njega zapisao tri pjesme koje će objaviti u lajpciškoj zbirci, i još nekoliko tekstova koji će kasnije biti objavljeni. Kad se Vuk kasnije interesovao za Stojana, rečeno mu je da se „opet poajdučio i utekao u Ercegovinu“. Radosav Medenica se opravdano čudi što Vuk Karadžić nije saopštio više detalja o Stojanu Hajduku od koga je, pored ostalih pjesama, zapisao i Ženidbu kralja Vukašina koja „spada stvarno u prave bisere naše književnosti“. A još je začudnije što genijalni Vuk nije doveo u vezu jako izražen mizoginski motiv, što je ostvaren u liku Vidosave, ljube Momčilove, u Lomovićevoj pjesmi, s postupkom uobličitelja te pjesme koji je jednu ženu lišio života.
Vladan Nedić je pribavio podatke koji nam približavaju Stojanovu biografiju. Jedno pismo Miloša Obrenovića iz 1833. godine kazuje kako je Knjaz javljao buljubaši Lazaru Limljaninu na Mokroj Gori da će s turske strane uskoro doći „Stojan Lomović, ajduk i starešina“ koga treba lijepo predusresti i ne ispitivati ga ništa. Pa nastavlja: „On ako ima odgovarati za djela prije počinjena, to vaše nije nego moje i Narodnog suda, a ni vi ni ko drugi da ga nemate ništa pitati za ono što je bilo.“ Onda naređuje knjaz Miloš buljubaši Gavriloviću da Stojana Lomovića s „pouzdanijem čovjekom što prije otprati u Kragujevac“. Kontekst toga naređenja pokazuje da je bila u pitanju neka povjerljiva misija, radi koje se prešlo preko Stojanovih hajdučkih postupaka. Rečeno pismo Miloša Obrenovića otkriva prezime Stojana Hajduka – Lomović, koje Vuk nije spomenuo.[1]
Literatura
edit- Radosav Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje – Beograd, 1975.
- Vladan Nedić, Vukovi pevači, Novi Sad, 1981.
- Novak Kilibarda, Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, ICJK, Podgorica, 2012.