Petar Mrkaić (Petrovići, Banjani oko 1770. – Kotor, 1830), crnogorski je pjesnik-pjevač.
Biografija edit
Prema tradiciji, Petar Mrkaić rođen je oko 1770. godine u Petrovićima, Donji Banjani. Bio je obdaren kamenorezac i još obdareniji guslar i pričalac. Na bratstveničkim i plemenskim prigodama zanosno je pričao o glasovitim pojedincima i znamenitim događajima, pa ga prozvali Petar istorija. Vjerovalo se da je sam spjevao neke od pjesama koje je uz gusle pjevao, ali je on to poricao. Vraćajući se iz Konavala, s pićem i drugim potrebama za slavu Jovanjdan, došao je u sukob s nekim Turcima iz Korjenića. Tu je, na Zupcima, Petar ubio jednoga Korjenića i pobjegao glavom po svijetu. Boravio je jedno vrijeme u Mostaru kao zidar–majstor. A onda je svoju hrabrost, koja mu je bila priznata i prije zubačkoga događaja, pritvrdio odlukom da se na strani Rusa bori u rusko-turskome ratu 1807. godine. Tradicija veli, to je bilo „moskovske godine“. Nije ostalo da se priča ni kako je Petar stigao do Rusije ni kako se otuda vratio. Zna se da je u Rusiji dobio čin oficira, ali ostala je tajna što se opet vratio svome sentu, guslama i kamenu. Umro je u Kotoru 1830. godine, svoj imetak je zavještao u dobrotvorne svrhe, nije imao lične porodice, ni za grob mu se danas ne zna.
Petar Mrkaić je, da li naizust ili uz gusle, ostalo je nepoznato, saopštio Simu Milutinoviću Sarajliji devet deseteračkijeh epskih i tri lirske osmeračke pjesme. Ukupno to iznosi 2.492 stiha. No Mrkaić nije pred Sarajlijom iscrpio sav svoj repertoar, sakupljač je zažalio što nije mogao „sve njegove pjesme prepisati“.
Osnovna karakteristika Mrkaićevih deseteračkijeh pjesama je prihvatanje internacionalnih motiva i sižea koje nude pjesme najstarijih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk kad epske usmene pjesme razvrstava na osnovu starosti njihove tematike. Tu su vojvoda Momčilo, Strahinić Ban, Jakšići i Ugričići – vojvoda Janko i Banović Sekula. Tu su Starina Novak i Đerzelez Alija. Traži Mrkaić porijeklo Miloradovića i Vladisavljevića, a događaje veže za Riđane, Sutorinu, Hercegovinu, Trebinje i svoje Banjane.[1]
Literatura edit
- Radosav Medenica: Naša narodna epika i njeni tvorci, Obod, Cetinje – Beograd, 1975.
- Novak Kilibarda: Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, ICJK, 2012.