Wy/hbs/Pomoć:Jezička praksa

Stranica je u konstrukciji, što znači da je nepotpuna i netko je u procesu njene izgradnje i sređivanja.
Grub nacrt, ne primjenjivati nijednu preporuku s ove stranice dok se ne usavrši i konsenzusom usvoji na stranici za razgovor.

Osnovni princip jezičke prakse na Wikivodiču je inkluzivnost. Wikivodič je zajednički projekt svih govornika BCHS jezika, što znači da se njegovi članci odobravaju pisati vlastitim standardnim jezikom. To znači da je momentalno dozvoljeno pisati samo štokavskim narječjem i jednim od dvaju standardnih izgovora – ekavicom i ijekavicom – iako se u budućnosti možda razmotri i pisanje ikavicom. S obzirom na planirano korištenje latinično-ćiriličkog transliteratora, doprinosi se unose latinicom, a krajnji rezultat iz ugla čitatelja je ravnopravnost ćirilice i latinice.

Poštovanje konzistentnosti se od suradnika zahtijeva u pogledu pisma i u pogledu izričitih Wikivodičevih pravopisnih konvencija, a u pogledu izgovora radi se o postojanju stalne težnje za konzistentnošću, čemu se udovoljava kolektivno, i ne tako da se pojedinačnom suradniku postavlja zahtjev da se konformira sa zatečenim stanjem (ako već sam ne prilagođava svoje pisanje). U ostalim aspektima konzistentnost je manje važna, ali kroz odgovarajuće procese i u naročitim slučajevima može biti provedena. Ovaj načelni stav je razrađen u donjim odjeljcima.

Inkluzivnost

BCHS/HBS i aktualni standardni varijeteti

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski (neki od akronima su BCHS i HBS) je južnoslavenski jezik koji kao materinski govori oko 21 mil. ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije (i u drugim zemljama). U navedenim državama postoje zvanična tijela — centri jezičkog normiranja — koji nezavisno jedan od drugog standardiziraju srpskohrvatski, a to čine na ponešto različite načine, kreirajući tako više standardnih varijeteta, kojima se daje status službenog jezika, pod jednim ili drugim nazivom (bosanski jezik, crnogorski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik). Stoga je srpskohrvatski policentričan.

Wikivodič nastoji da olakša učestvovanje svim govornicima srpskohrvatskog jezika i da ih sve obuhvati, pa se zato primjenjuje princip jezičke inkluzivnosti, što podrazumijeva slobodan izbor bilo kojeg od srpskohrvatskih standardnih varijeteta prilikom pisanja. To znači da se u člancima primjenjuju Pravopis bosanskoga jezika, Hrvatski pravopis, Pravopis srpskoga jezika i Pravopis crnogorskog jezika.

Srpskohrvatski standard

Osim onih varijeteta srspkohrvatskog koje definira normativni aktualitet, odnosno jezički standard se ažurira, te u tom svom posljednjem obliku ima povlašten status u službenoj upotrebi i obrazovanju, javnom govoru i dr., postoji i standardni "srpskohrvatski kao srpskohrvatski", u onom posljednjem obliku koji je dosegnut prije nego što su ga zvanična tijela prestala normirati pod tim nazivom. Iako ovaj standardni oblik koji karakteriše značajan stepen fleksibilnosti (ili pak iz ugla novijeg posmatrača "neodređenosti", pa tako Pravopis srpskohrvatskog jezika propisuje pravilo oko riječi historija utoliko što navodi da se upotrebljava u oblicima historija i istorija), danas nigdje nema opisani povlašteni status, on se i dalje manifestuje u svakodnevnom govoru i pisanju ljudi koji su dio života proveli koristeći se upravo tim standardom, a nisu usvojili naknadno institucionalno sprovedene varijetetne specifičnosti, ono makar dijelom. U duhu inkluzije, na ovom se projektu ovaj standard također smatra "književnim jezikom".

Konzistentnost

Pismo i izgovor

Kako se Wikivodič ne pravi (samo) za one koji volontiraju na projektu, već za što širi krug ljudi koji traže korisne informacije za svoja putovanja, te da bi svakom čitatelju vodič tekao što je više moguće glatko, ostavljao dojam kompetentno sačinjenog teksta, na koji način bi se postigla njegova veća praktična vrijednost — drugim riječima, kako naši čitatelji ne bi "zapinjali" na nekim vidovima nestandardnog kombiniranja: Ne kombiniraju se u istom članku: ćirilica i latinica; ekavica i ijekavica.

• U pogledu pisma, sa tehničke strane, imajući u vidu da bi na ovom projektu trebalo da funkcioniše latinično-ćirilični transliterator, doprinose treba unositi latinicom; transliterator će učiniti da se članci mogu čitati na ćirilici.

Prisutnost različitih varijeteta

Ako je članak napisan uz maksimalno poštivanje pravopisne i leksičke norme npr. hrvatskog standardnog jezika kao da je napisan u kakvom državnom uredu, to nimalo ne oduzima od inkluzivnosti, već je, naprotiv, u potpunosti privhatljivo i ne može biti predmetom rasprave. Inkluzivnost bi se uz pomoć ovakvog i analognih primjera očitovala u tome da je neki drugi članak napisan na npr. čistom bosanskom standardu. Ovo je praktični izraz činjenice da je srpskohrvatski policentričan.

Međutim, kako u ovom kolaborativnom projektu isti članak piše više ljudi, čije pisanje pretežno ili posvema ima odlike jednog ili drugog standardnog varijeteta, a polazeći od toga da među varijetetima postoji potpuna (ako ne uvijek apsolutna, u najgorem slučaju efektivno potpuna) uzajamna razumljivost, sasvim je prihvatljivo pisati članke tako da se može uočiti prisutnost različitih varijeteta, tj. tzv. miješanje. Mnoga od tih "miješanja" će se zapravo svesti na pojavu sinonima i sl., u velikom broju slučajeva ona mnogima neće biti ni uočljiva, a u najvećem broju slučajeva će to ionako ostati u okviru standardnog srpskohrvatskog, šire shvaćeno.

Stoga važi osnovno pravilo: Članke možete pisati kojim god standardnim varijetetom, bez obzira kako je članak započet.

Konformiranje sa zatečenim stanjem

Moći pisati vlastitim jezikom znači ne morati se konformirati sa zatečenim stanjem.

• Od suradnika se očekuje da se konformiraju sa zatečenim stanjem u članku u pogledu izgovora. Ali ovo je preporuka, nije zapovijed: Ako netko uvijek piše npr. ijekavicom u svim člancima te tako povremeno proizvede nekonzistentnost izgovora, neće mu zbog toga biti onemogućeno učešće u projektu, niti ga se smije uzastopno opominjati. Preporuka u ovoj situaciji praktično znači da bi trebalo da drugi suradnici izvrše potrebne izmjene da izgovor bude konzistentan. Sa druge strane, nekombiniranje pisama jeste obaveza (radi neometanog funkcioniranja transliteratora).
• U drugim aspektima korištenja jezika od suradnika se čak ni ne očekuje da se konformiraju, ni na razini preporuke. Ako je zajednica na temelju posebnog konsenzusa u jednom članku upodobila jezik npr. srpskom standardu, to ne primorava sve naredne doprinositelje da poštuju tu odluku. Svatko može biti jednom lijepo zamoljen da se i sam naknadno priključi konsenzusu, ali nije u obvezi. Postojanje rečenog konsenzusa samo znači da drugi suradnici mogu obaviti dodatne jezičke prilagodbe za koje smatraju da su potrebne.

Naravno, kao što ne postoji obveza konformiranja tako ne postoji ni obveza nekonformiranja, što znači da svatko može, u kojoj god mjeri hoće, prilagoditi svoje pisanje zatečenom jezičnom stanju u člancima.

Lokalne jezične konvencije

Naglašavanje potrebe za inkluzijom neminovno ide nauštrb konzistentnosti, pa suradnici mogu osjetiti impuls za predlaganjem i uspostavljanjem standardnojezičnih konvencija na višoj ili nižoj razini (imenski prostor, skup članaka, članak) takvih da se pomoću njih može povećati konzistentnost nalaženjem presjeka skupova među svim standardima. Budući da je srpskohrvatski u 21. vijeku prilično nesporan u nauci kao policentričan jezik, a ne kao hibridni, "kompromisni", jezik (bez ulaženja u povijest našeg jezika, što je akademski vrlo zanimljivo, ali nije praktički relevantno na ovakvom zaista nimalo akademskom projektu), ovakav pristup, iako moguć, nije temelj jezične prakse. Isti pristup se uglavnom svodi na nekorištenje riječi (sinonima) i oblika riječi koji nisu unutar presjeka skupova, pa i cijelih izgovora (npr. ekavica postoji u jednom od četiri standardna varijeteta, a u istome je standardna i ijekavica, što bi po ovakvom shvatanju vodilo zaključku da je korištenje isključivo ijekavice validno sredstvo postizanja konzistentnosti) formirajući hibridni standardni oblik koji najmanje odstupa od svakog pojedinačnog standardnog varijeteta, ali je ujedno i restriktivniji od svih njih (ili bar jednako restriktivan), a ne odražava spontan govor nijedne veće grupe govornika (ili eventualno ako kojim slučajem odražava pretežno jedne, pretežno ne odražava onih ostalih).

Naime, inkluzivnost u smislu mogućnosti pisanja vlastitim jezikom znači mogućnost pisanja prirodnim, cjelovitim, jezikom, bez nužnosti ostajanja unutar nekog iznađenog kompromisnog rješenja koje se bazira na sužavanju. Kako je ovo jedan ležeran projekat koji nije akademske i enciklopedijske orijentacije, i nije orijentiran na tematiku jezika nego na tematiku putovanja, ne može se očekivati od prosječnog korisnika toliki nivo interesa za novelirane kreacije ovog tipa, da bi one mogle biti shvaćene na pravi način, da bi se činile kompatibilnima sa izrečenom inkluzivnošću, te da bi mogle biti dosljedno provođene. Ako se ovakva rješenja sagledavaju na planu srpskohrvatskog standarda u širem smislu, ni taj se standard baš ne bazira na preporukama da se nešto ne koristi, već na fleksibilnosti i poimanju spektra jezične prakse, ali sa uvažavanjem različitosti u njihovom cjelovitom obliku.

Unatoč ovom razjašnjenju načelne orijentacije projekta, ne radi se o zabranjenim idejama — konvencije ovog tipa se nikad ne podrazumijevaju niti se članci implicitno njima podvrgavaju, već se one mogu uspostaviti konsenzusom na relevantnoj razini (onoj za koju se žele uspostaviti).

Izmjene koje se tiču samo jezika

Pojedinačne ili sitnije izmjene

U slučaju pojave različitih riječi i sl. nije potrebno nalaziti "kompromisna rješenja" i vršiti usaglašavanja; ali nije ni zabranjeno, već podliježe pod normalan proces kolaborativnog uređivanja. Ako se u nekom članku "historija" već dvaput spominje, a netko bi dodao tekst koji sadrži riječ "povijest", taj uopće nije dužan prilagođavati se postojećem. Ako bi netko prošao iza tog suradnika i promijenio njegovo "povijest" u "historija", to je opet nevažno i nije vrijedno trošenja vremena na diskusiju, no ako bi, u ponešto modificiranom primjeru, taj netko u članku u kom se triput javlja samo "povijest" to sve prebacio u "historija" (a naročito ako bi onda to ponovio u još pokojem članku, a ne radi se o doleopisanom izuzetku), to već ne izgleda kao validan doprinos projektu i kvari opšti doživljaj inkluzivnosti. U ovim stvarima suradnici jedni od drugih očekuju da se posjeduje primjeren osjećaj za proporciju i svijest o drugorazrednom značaju tog površinskog jezičnostadardnog sloja, a energija da se drži usmjerenom u pravcu sadržajnog poboljšanja članaka (štediti svoju energiju i energiju drugih).

Sistematične izmjene na temelju posebnog konsenzusa

Gorenavedeno je podrazumijevano stanje stvari, no nije jedino moguće, jer u okviru konsenzusnog modela odlučivanja, suradnici imaju slobodu poželjeti nešto drugo za konkretan članak, npr. sustavno jezično prilagođavanje cijelim tekstom u skladu sa jednim od standarda. Dakako, to je moguće samo na temelju uvjerljivog konsenzusa, a isti mora biti u duhu ciljeva projekta (poboljšanje članaka).

• Pa recimo, ako je vodič veoma kompletan, ne očekuju se veće izmjene, te se čini kao da bi mogao ići i na glavnu stranu, pa se na njemu baš i nema bog zna što raditi osim mjestimičnog uljepšavanja i ažuriranja, suradnici mogu odlučiti da izbor riječi bude standardiziran, vođeni mišlju o tome da bi se time postigao bolji efekat kod čitatelja.

U svakom slučaju, ovakvi procesi usaglašavanja članaka oko jezika, posve su opcioni, ne mnogo značajni, i opravdani jedino za već ionako najbolje članke, jer preuranjeno iniciranje razgovora ovog tipa odvlači pažnju od problema prvorazrednog značaja u fazi suštinskog razvitka članka.

Sistematične izmjene i bez posebnog konsenzusa

Ipak, u jednom skupu slučajeva gornja odluka može se donijeti i samoinicijativno, i to u bilo kojoj fazi razvoja članka: Svatko može proći kroz članak o — ili o destinaciji u — BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji i izvršiti jezičke prilagodbe u skladu sa standardnim jezikom na tom području, bez postizanja konsenzusa na razini članka. Za domaće teritorije, načelna je sugestija držati se standardnog izgovora i književne terminologije koji se koriste u državi o kojoj se piše, a dobro je voditi računa i o manjinskim varijetetima i s njima vezanim izgovorom koji su jako zastupljeni na određenom području užem od države.

Pravopisne konvencije

Neke pravopisne konvencije na Wikivodiču su zajedničke u kojem god standardnom varijetetu se pisalo (ovdje se navode bez obzira da li zaista uopće ima razlike među njima).

Strana imena u naslovima članaka

Iz tehničkih i praktičnih razloga, za novi članak, treba napraviti i preusmjerenje i sa originalnim i sa fonetskim zapisom u nazivu .

Samo kod (relativno rijetkih) naziva mjesta koji su vrlo odomaćeni kod širokog kruga govornika HBS spektra, fonetski zapis ima prednost kao naslov nad izvornim. Inače kod zapisivanja stranih imena regija, gradova i sl. u naslovima članaka izvorno zapisivanje ima prednost pred fonetskim. Tako će se pisati Pariz fonetski, ali Marseille izvorno. No u samom tekstu može se pisati i Marsej, a u uvodu se uvijek navode oba načina zapisivanja. (Napomena:Kada bude omogućen pagebanner šablon, naslov koji se prikazuje u članku će moći da bude u fonetskoj verziji.)

Interpunkcija

Crtica (bez razmaka) se piše:

• u polusloženicama
• kao spojni znak između drugog dijela složenice ili izvedenice i prvog njenog dijela koji se sastoji od broja (izraženog znamenkama), na primjer: 75-godišnji, 500-godišnjica
• kao spojni znak između gramatičkih nastavaka i osnove koju čini skraćenica od prvih slova višečlanog naziva, ili od stranih imena pisanih izvorno, na primjer:

Duge crta (em dash) sa razmakom se piše:

• između samostalnih ali povezanih višečlanih pojmova/imena (ili jednočlanog i višečlanog); pruga Beograd — Novi Sad
• kad se želi nešto istaći, ili naglasiti suprotnost, neočekivano, na primjer:

Kratka crta (en dash) bez razmaka se piše:

• između samostalnih ali povezanih jednočlanih pojmova/imena; pruga Beograd–Bar
• između brojeva kad se pišu znamenkama sa značenjem prijedloga do; 1914–1918