Wp/cnr/ Holmija (knez Nikola Vasojević)

< Wp‎ | cnrWp > cnr > Holmija (knez Nikola Vasojević)

Knez Nikola Milošević Vasojević (1797 - 1844), crnogorski iseljenik u Rusiju, visoki ruski oficir i vojni ataše u Carigradu, turski general kvartermajster, engleski konzul, inicijator Vasojevićko - poljske tajne vojne konvencije, putopisac i pjesnik, rodoslovnik i kartograf, Evropljanin sa četiri državljanstva i trinaest evropskih jezika, osnivač Knjaževine Holmije (Vasojevića), čiji je bio knez.

BiografijaEdit

Knez Nikola Milošević Vasojević, od oca kneza Staniše (Mihaila) i majke Jovane (Ane), rođene Nikšić, rođen je 1797. godine u ljevoriječkom selu Lopatama, u Crnoj Gori.

Sa nekoliko Trebješana, seli se u Rusiju 1804. godine i naseljavaju se u Novorsijskom srezu u Odetskoj guberniji. Vasojević je završio školovanje u kadetskom korpusu u Petrogradu, kao inženjerijski oficir službovao je u Rusiji 12 godina i dogurao je do čina kapetana. Kako su Trebješani u Rusiji često mijenjali svoja imena i prezimena, Nikola se, po očuhu, nazvao Gligorov Radonjić. Tamo je i njegova majka dobila ime Ana, a i ime njegovog oca Staniše promijenjeno je u Mihailo.

Nikola Vasojević (Radonjić) obreo se, oko 1830. godine, u Carigradu. Zbog čega je ovaj inženjer, ruski carski oficir, sa svojom porodicom došao u tursku prijestonicu, teško je utvrditi. Navedene su sumnje da je tursko povjerenje zadobio time što je sa nekim tajnim planovima prebjegao iz Rusije i odmah dobio posao predavača na oficirskoj školi u Carigradu.

U Carigradu se upoznao sa srpskim deputatom Dimitrijem Davidovićem i, po preporuci ondašnjeg ruskog poslanika, srpska deputacija ga je pozvala u Kneževinu Srbiju, kako bi kao vojni inženjer pomagao u utvrđivanju granice između Srbije i Turske.

Godine 1835, obilazi Skadar i Skadarski pašaluk kao turski general kvartermajster. Iste godine iz Skadra dolazi na Cetinje da se upozna sa Njegošem i obiđe zavičaj. Njegoš mu 24. novembra, na osnovu Povelje koju je našao u arhivi Cetinjskog manastira, izdaje uvjerenje kojim se dokazuje plemićko porijeklo.

Marta 1838. godine dolazi u Vasojeviće u vezi poslova oko osmostaljenja Holmije, a zatim preko Skadra stiže na Cetinje, đe se zbog bolesti duže zadržao.

Engleski ambasador u Carigradu, lord Ponsonbi imenuje kneza Nikolu Vasojevića za vice - konzula za Bosnu i Hercegovinu i Albaniju sa śedištem konzulata u Novom Pazaru. Kada je, sredinom ljeta 1938. godine, stigao u Novi Pazar, našao se okružen mržnjom novopazarskih muslimana.

Njegoš je već načuo o njegovim planovima o formiranju Holmije, pa nije bio oduševljen njegovim dolaskom na Cetinje. Njegoš piše ruskom konzulu Gagiću u Dubrovniku:

"Ima nekoliko dana, da je ovđe došao knez Nikolaj Vasojević, inače Radonjić, koji je rodom Crnogorac iz plemena Vasojevića. On se vaspitavao u Rusiji, đe je neko vrijeme služio kao inžinir, pa je poslije stupio u tursku službu, takođe kao inžinir. Kada je ono 1835. godine Rumeli Valis bio s vojskom u Albaniji, onda je on dolazio ovamo da vidi svoje otačestvo i da mene pośeti. Sad se nalazi u engleskoj službi u zvanju vicekonzula, koji je opredijeljen u Novi Pazar i svratio se ovđe iz Skadra, otkuda ide u Bosnu, da se predstavi bosanskom veziru i donio mi je pismo od engleskog konzula iz Preveze, Sundersa, koji mi ga preporučuje za rukopomoć da prođe kroz Crnu Goru".

Veze sa Poljacima u ParizuEdit

Godine 1840. opet je otišao u Carigrad, odakle je otputovao u Pariz. U Parizu je ušao u krugove poljskih emigranata i do njihovog vođe kneza Adama Čartoriskog. Knjaz Vasojevića i knjaz Čarotorski sklopili su tajni sporazum. Knez Vasojevića obavezao se da će Vasojevića pružiti vojnu pomoć Poljskoj, i da će otvoriti magacin oružja i municije "za poljsko oslobođenje". A za uzvrat Poljaci će Vasojevićima obezbediti 60 hiljada franaka, 300 oficira i vojnika i 15 hiljada pušaka. Vasojevići su se obavezali da će u slovenskim zemljama raditi na širenju unije. Na ime akontacije Knez Holmije tražio je odmah 40 hiljada, a Poljaci su pristali da mu daju pet hiljada - tri odmah a dvije kasnije. Sporazum je trebalo da bude ratifikovan u Vatikanu, ali Nikola Vasojević je rimskim kardinalima bio sumnjiv...

HolmijaEdit

Nikola Vasojević je tvrdio da se vasojevićka plemena po planini Kom zovu Holmija, što znači brda. Riječ "holm" izvedena je iz crkveno-slovenskog jezika, a znači isto što i riječ "hum" (uzvišenje na ravnici, brdo ili planina). Tražio je pomoć od Francuske, Poljske i Vatikana, želeći da u svome kraju stvori čvrsti centar propagande katolicizma.

U dogovru sa Čarnitorskim, iskazuje želju da se Poljaci pošalju u Holmiju radi civilizovanja njegove zemlje, da se u njoj formira regularna vojska koja će štiti javni red, ličnu sigurnost i trgovinu. On na sebe preuzima izbor ljudi i troškove njihovog slanja.

Čartoriski je odmah pristupio ispunjavanju svojih obaveza. Uputio je notu visokim francuskim vlastima i počeo prikupljanje novca. On 24. marta 1941. godine preko kneza Palatina u Londonu "dostavlja pismenu notu za G. Bomonta, predśednika Društva prijatelja Poljske u Londonu, s ciljem da ga angažuje da dadne sredstva za potrebe Holmije prilikom dolaska jednog plemenskog vođe" (knez Nikola Vasojević)

Vasojević je, ističući svoju namjeru da "pomogne rimokatoličkoj vjeroispovesti u slovenskim zemljama", zatražio da "ima nekakav pergamin sa titulom" kojim bi mu se priznala prava kneza. Takav dokument mogao se dobiti samo u Vatikanu.

Od Vatikana se očekivalo "ratifikacija" Konvencije dvojice slovenskih knezova, da će u Vatikanu biti obezbeđen dio novca za ostvarivanje Vasojevićevog projekta i "pergamim" kojim se ozvaničava titula kneza Holmije.

Projekat je iznenada počeo da se raspada, upravo u Rimu, đe su celu stvar osujetili poljski sveštenici-jezuiti. Počinje hajka na Nikolu Vasojevića, odjednom se pojavljuju mnoge priče o njemu kao prevarantu, osobi koja nije ispunjavala svoja obećanja i slično. Nikola Vasojević je odmah krenuo preko Rima na Jug sa namjerom da, najdalje do 27. juna 1841. godine, stigne u Solun.

Propao projekatEdit

Projekat o stvaranju posebne državice između Crne Gore i Srbije izazvao je pravu buru na Balkanu. Presudilo je bilo to što je kod Vatikana protestvovala Porta, a Engleska je stala na njenu stranu, u uvjerenju da će se time na Bliskom Istoku stvarati nove, nepotrebne komplikacije. Turci se neprijateljski odnose prema Vasojeviću, pa se on sklanja u svoj zavičaj. U pismu svom sinu on opisuje svoj teški položaj: ""Ja sad vidim propast koju mi Rusi gotove, da me upropaste. Razumio sam od istoga igumana (iguman Mojsije) i to, da su mi Turci na sve strane zatvorili put i sedam hiljada groša tom naznačili koi bi ubio ili živa uvatio... No mene su u veliku brigu bacile ruske spletke u našim stranama... Rusija požertvovavši Crnoj Gori 17.000 talira zapovijedila je vladiki crnogorskom, da se jedna čest iz ovih novaca opredjeli na glavare prečih plemena izvan Crne Gore... s tim samo jednim uslovijem, da ostanu vjerni Rusiji. Evo ovo su objašnenija igumana Mojseja, koi se na plati ruskoj kao špion nalazi. U prizreniju, pak, moemu Rusija je naručila vladiki crnogorskom, ili da me đegod tajno učini ubiti, ili da me nekako izmakne, i od plemena udalji, ili najposle da me kod moi plemena opadne i obšte nedovjernost i prezrenije obštenarodno baci..."

Tokom 1842. i 1843. godine štampa prati njegova kretanja. Čak biva uhapšen od strane Skadarskog paše, ali neobjašnjivo bježi iz apsa. U septembru 1843. godine, Vasojević boravi na Cetinju. Tu se sa njime upoznao Stjepan Car koji je kasnije pričao Franji Zahu, agentu Čartoriskog u Beogradu, da je Vasojevića sreo u jednoj kafani, đe mu se predstavio kao potomak jedne kneževske porodice i bivši konzul. Zah u pismu informiše Čartoriskog da je od Cara saznao kako "Vasojević živi među Crnogorcima".

Prema predanju, iguman Mojsije je oklevetao Vasojevića kod Njegoša koji ga poziva na Cetinje. Na putu, u selu Donji Zagarač, 30. maja 1844. godine, Njegoševi perjanici Vuko i Todor Toroman i njihov rođak Mićo Toroman ubijaju Nikolu Vasojevića. Sahranio ga je Petar Ćupić iz Zagarača, a knez Danilo je, 1857. godine, naredio da se Vasojevićev grob poravna.

PovezniceEdit

IzvoriEdit

  • dr Ljubomir Durković-Jakšić Pokušaji stvaranja državice Holmija