Vaso Đikanov Martinović, komandir i narodni poslanik. Rođen je 1852. godine u Bajice u porodici Đikana Damjanova. Preminuo 15. maja 1935. godine.
Biografija edit
Kao dječak učesnik je crnogorsko-turskoog rata 1862. godine. Učesnik je i Veljeg rata 1876-1878. godine u sastavu Bajičke čete, Njeguško-cetinjskog bataljona i bitaka na Vučjem dolu i Fundini, oslobođenja Nikšića, Bara i Ulcinja. U ovom ratu odlikovan je visokim ruskim odlikovanjem Krstom Sv. Đorđa IV stepena. Za Srbiju je otišao 1881. godine, a za Bugarsku 1882. godine. Zajedno sa Jovanom Popovićem-Lipovcem i Stevanom Ivanovićem 1883. godine stavlja se na raspolaganje rusko-bugarskom komitetu koji je imao za cilj pružanje pomoći pravoslavnom stanovništvu Osmanskog carstva. Sa Lipovcem i Ivanovićem i još 20 Crnogoraca uputio se iz Sofije preko Srbije u namjeri da dopremi oružje Hercegovcima koji su se spremali da pruže otpor Austriji. Iako je ova akcija sprječavana zahvaljujući njegovoj umješnosti uspješno je završena. Učesnik je srpsko-bugarskog rata 1885. godine. Djelovao je zajedno sa vojvodom Pekom Pavlovićem i serdarom Jolom Piletiće. U Sofiji je 1885. godinje zajedno sa još 12 Crnogoraca čuvao rusko poslanstvo. Nakon bitke na Slivenici određen je zajedno sa poručnikom Bacetijem kao povjerljiva lica srpskoj vladi od strane ruskog konzula u Sofiji, Bodina. Nakon što su prikupili potrebne podatke i planove uputili su ih preko Joce Radosavljević za Srbiju. Nakon ovog uhapšeni su u pokušaju prelaska bugarske granice i predati prijekom vojnom sudu. Međutim, oslobođen je na intervenciju ministra Sukranova i dr Zibala, dok je poručnik Baceti osuđen na 12 godina robije. Vaso Đikanov je osujetio napad mase protestanata na rusko poslanstvo i generala Kazlbarea kada je masa krenula na poslanstvo tokom saziva velike narodne skupštine u Sofiji. Nakon čega je sa Crnogorcima ispratio ruskog poslanika do Bukurešta. Potom je djelovao u Makedoniji đe su njegove zasluge velike u propagandi protiv Bugarske. U Skoplju je sarađivao sa srpskim konzulom u Bitolju, Branislavom Nušićem. Kada su se jednom našli zarobljeni 40 dana u Aja Sofiji Vaso Đikanov i Branislav Nušić obećali su jedan drugom da će ako se živi izvuku iz te situacije ići jedan drugom u svatove. Nakon što su se izvukli iz teške situacije, prilikom ženidbe Branislav Nušić je održao dato obećanje i pozvao ga u svatove, u crnogorskoj nošnji na bijelom konju bio je na čelu Nušićevih svatova. Nakon burnih misija za slobodu pravoslavnog stanovništva vraća se 1900. godine u Crnu Goru kada je postavljen za šefa žandarmerije. Već 1902. godine postavljen je za upravnika Centralno kaznenog zatvora u Podgorici. Za Rusiju se uputio uoči rusko-japanskog rata. Učesnik je Rusko-japanskog rata 1904-1905. godine kada se kao dobrovoljac priključio ruskim jedinicama 1904. godine u Mandžuriji. Po povratku u Crnu Goru ponovo je obavljao dužnost upravnika Centralno kaznenog zatvora (Jusovača). U toku Bombaške afere pomagao je zatvorenicima. Na sopstvenu molbu i uz pomoć generala Mitra Martinovića premješten je, 1907. godine, za upravnika zatvora na Cetinju. Iste godine proizveden je u čin kapetana crnogorske vojske.
Balkanski ratovi edit
Učesnik je balkanskog rata 1912-13. godine u sastavu Primorskog odreda, službovao je kao kapetan u štabu komandanta ovog odreda Mitra Martinovića, kao jedan od par najbližih saradnika. Za poslanika Crnogorske narodne skupštine izabran je 1914. godine.
Prvi svjetski rat edit
Učesnik je Prvog svjetskog rata 1914-1916. godine. Za vrijeme austrougarske okupacije interniran je u logor Boldogason, a potom u Karlštajn do 1918. godine. Nakon oslobođenja vraća se iz internacije u Crnu Goru.
Božićni ustanak edit
Učesnik Božićnog ustanka 1919. godine. U njegovoj kući u Bajice nalazio se dio štaba ustanika. Nakon sloma Božićnog ustanka 1919. godine sa sinovcem Mihailom izbjegao je za Medovu, a zatim za Italiju. U Gaeti se nalazio u sastavu crnogorske vojske kao narodni poslanik i komandir crnogorske vojske. Iz Italije se vratio krajem 1921. godine i živio na svojem imanju u Bajice na mjestu nekadašnje škole.
Porodica edit
Brak je zasnovao sa Jošom rođenom Martinović. Njegov portret u kapetanskoj uniformi crnogorske vojske izradio je slikar Milo Vrbica koji je do 70-ih godina stojao je izviše centralnog stepeništa u muzeju kralja Nikole na Cetinju.
Odlikovanja edit
Odlikovan je brojnim odlikovanjima među kojima: Ordenom knjaza Danila II stepena, Ordenom Sv. Đorđa IV stepena, Ordenom knjaza Danila IV stepena, Srebrnom medaljom za revnost, bugarskim Ordenom za građanske zasluge, spomenicama učešća u balkanskom ratu i Prvom svjetskom ratu, ruskom medaljom itd. Preminuo je nakon dužeg bolovanja 15. maja 1935. godine i sahranjen je u Bajice.
Poveznice edit
Izvori edit
- Martinovic, Srđa, Martinovici iz Bajica u Bozicnom ustanku 1919. godine, Crnogorski anali, br. 12, Cetinje, januar 2017.