Tužbalice su izrazito lirske pjesme, koje uglavnom pjevaju žene. Izvorno potekle kao pogrebne pjesme, kao dio kulta mrtvih, u Crnoj Gori one su bile prisutne gotovo kao dio svakodnevice. Danas su u iščezavanju. Bile su prisutne kod svih naroda svijeta.
Vuk Vrčević, najbolji poznavalac tužbalica, kako ga s pravom karakteriše Radmila Pešić, prvi je utemeljeno upotrijebio termin tužbalice. Nema sumnje da je taj njegov naziv bio poznat i kasnijim istraživačima i sakupljačima te sastavljačima antologija, iako je njegova zbirka na publikovanje čekala preko sto godina. Istraživačima je njegova zbirka bila dostupna u rukopisu. Novica Šaulić, takođe pasionirani sakupljač tužbalica, prenebregava tu činjenicu pa naziv tužbalice i zaslugu za nametanje toga u odnosu na druge brojne, takođe narodne, nazive (jaukalice, tužbe, žalopojke, naricaljke i sl.) pripisuje sebi. Kako god, danas je – u literaturi barem – uglavnom ustaljeno da tužilice (žene) pjevaju tužbalice (pjesme), premda se i dalje u narodu može čuti sinonimna upotreba ta dva termina, a u literaturi nerijetko umjesto tužilica sresti naziv tužbarica. No u većini antologija i studija usvojeno da je žena što tuži tužilica, a pjesma koju pjeva tužbalica. Treba napomenuti da naziv tužilica za ženu koja tuži nije izvorni, odnosno narodni. Izvorni je i najčešći oblik tužbarica i nešto rjeđe tužbalica, koji se i danas narodu mogu čuti.[1]
U vezi s terminologijom treba dodati da se naricanje, nabrajanje i tuženje ne mora uvijek sinonimno tretirati. Tome treba dodati i opoziciju đekanje (đekati) – tuženje (tužjeti/tužiti), koju je objasnio Jovan Vukmanović: „Kad nariče ili đeka samo jedna žena, onda se to zove naricanje, odnosno đekanje. Kad pak dvije žene idu polako između naroda jedna za drugom, prekrste ruke na grudima, obore poglede u zemlju i tuže, druga ponavljajući riječi prve ili svaka za sebe, to se zove tuženje.“ Može se reći da je ovaj drugi način u potpunosti iščezao.
Iako je tužbalica izrazito lirska i izrazito ženska pjesma, ona se kao vrsta najviše proslavila upravo po jednoj muškoj, autorizovanoj. Riječ je o tužbalici sestre Batrićeve u Njegoševu Gorskome vijencu. Njegoševa je tužbalica bila i osnovni motiv za inače vrlo mukotrpan posao sakupljanja ove vrste poezije.
Pa i pored toga tužbalice su se teško probijale i do čitalaca i do istraživača. Zbirka Vuka Vrčevića objavljena je gotovo 120 godina nakon što je nastala. U njoj očigledno nijesu sve tužbalice koje je Vrčević skupio. Uostalom, tu zbirku i sam je naznačio kao knjiga prva. Druga, ako je đe sačuvana, nikad nije objavljena. I Novica Šaulić je čekao godinama da objavi svoju prvu zbirku od stotinu tužbalica. Druga nikad nije objavljena – iako je sakupljač više no na jednome mjestu istakao da ih ima još. I on je svoju zbirku naznačio kao knjiga prva. sveska prva. Nije bolje sudbine bila ni zbirka crnogorskih tužbalica Tatomira Vukanovića, skupljena među iseljenicima na Kosovu i Srbiji. Pripremljena 1941, dopunjena nakon II svjetskoga rata, na kraju je u skraćenoj verziji objavljena (u Vranju!) tek 1972. godine.
Literatura edit
- Vuk Vrčević, Tužbalice, priredio dr Danilo Radojević, NIO Pobjeda, Titograd 1986; - drugo izdanje dopunjeno faksimilom rukopisa V. Vrčevića, ICJK, Podgorica, 2011.
- Adnan Čirgić, Crnogorska usmena tužbalica, FCJK, Cetinje, 2016.