Titula nadbiskup barski i primas srpski, ima svoje korijene još u dukljanskoj državi.
Barska nadbiskupija edit
Rimski antipapa Kliment III Vilbert 8. januara 1089. godine uzdigao je barsku biskupiju u rang nadbiskupije. Taj dokument je 1890. pronašao njemački istoričar Paul Fridolin u kojemu se, između ostaloga, kaže:
"Kliment papa, sluga božjih slugu, Petru, Dukljanske crkve arhiepiskopu, ljubljenom bratu u Hristu, pozdrav i apostolski blagoslov. . . Dodjeljujemo ti, dabogme, i prema običaju tvojijeh prethodnika i crkvenim pravilima, plašt i u potpunosti dopuštamo posvećenje biskupima Dioklićanske pokrajine. Tebi i tvojim nasljednicima (ac successorum tuorum) dajemo u jurisdikciju sve ove crkve, da ti budu potčinjene sa svim što im pripada, a to su: dukljanska crkva, barska i kotorska, ulcinjska, svačka, skadarska, drivaštanska, polatska, srpska, bosanska i travunijska. Sve ove crkve, sa svime što im pripada kako smo već rekli, i sve manastire, kako Dalmatinaca, tako i Grka i Slovena (omnia monasteria 137 tam dalmatinorum quam Graecorum atque Sclauorum) apostolskim autoritetom dajem kao povlasticu tebi, brate Petre, nadbiskupe i tvojim nastavljačima . . . Krst takođe neka nose pred tobom cijelom Dukljanskom kraljevinom (per omnem regnum Diokliae)...” (Radoslav Rotković "Kraljevina Vojislavljevića XI, XII vijeka", Podgorica, 1999, strane 294 i 295)
U vrijeme kad je ova papska bula napisana, Dukljom i velikim djelovima Ilirika vladao je kralj Bodin, a iz bule vidimo da je barski nadbiskup dobio crkvenu nadležnost nad teritorijama van matične dukljanske države, među ostalima - nad Bosnom i Srbijom. Papa je barskom nadbiskupu dao u nadležnost srpsku teritoriju, teritoriju tadašnje Srbije koja se nalazila oko grada Rasa. Vjekovima je tako i ostalo, barski nadbiskup je imao jurisdikciju/nadležnost nad katolicima u Srbiji. Kad imamo u vidu ovaj dokument star 928 godina lako nam je razumjeti da ovaj dodatak – PRIMAS SERVIAE nema veze sa Dukljom, Zetom i Crnom Gorom.
Kotorska biskupija traži jurisdikciju nad Srbijom edit
U knjizi "Despot Đurađ Branković i njegovo doba” (CLIO, Beograd, 1999), akademik Momčilo Spremić prikazuje borbu barske i kotorske crkve nad jurisdikcijom u Srbiji. Spremić objašnjava što je označavao termin primas Srbije:
"Najviše sedište rimokatoličke crkve u Srpskoj depotovini bila je nadbiskupija u Baru. Njoj su bile potčinjene biskupije u Budvi i Drivastu, dokle god ih je držao despot Đurađ. Što se tiče rimokatoličkih parohija u unutrašnjosti Srbije, oko njih se vodila borba između kotorskog biskupa i barskog nadbiskupa. Pošto su 1423. godine sklopili mir despot Stefan Lazarević i Mletačka Republika, Kotorska opština je zatražila od vlasti u Veneciji da posreduje kod despota kako bi kotorski biskup ostvario jurisdikciju u Srbiji. Mletačka vlada je 4. maja 1424. obećala da će to učiniti, ako despotov poslanik dođe u Veneciju. Kotorani su mnogo držali do svojih molbi, jer se još 1426. godine u jednom aktu pominje da novobrdske crkve Sv. Marija i Sv. Nikola pripadaju Barskoj dijacezi. Kotorskom biskupijom je od 1429. do 1453. upravljao energični Marin Kontareno, i sam Mlečanin, koji je imao glavnu reč u gradu, u kome su se kneževi smenjivali svake godine. Već 1431. preduzeo je mere da rimokatoličke crkve u Srbiji veže za svoju biskupiju. . . Uskoro je umro papa Evgenije IV, a nekoliko godina kasnije za njim je otišao i Marin Kontareno. Prelat Bara mogao je da odahne, pošto je novi papa Kalist III napisao vernicima u Raškoj da novobrdska crkva pripada barskoj dijacezi. Njegov naslednik Pije II je 26. septembra 1458. izričito naveo da novobrdske crkve Sv. Nikole i Sv. Marije potpadaju pod jurisdikciju barske crkve, a izvestio je barskog nadbiskupa da se praštaju grehovi vernicima koji ih posete i prilože za obnovu. Upravo tada, novobrdska crkva Sv. Nikole zjapila je razvaljena posle temeljnog turskog pljačkanja. Dok su se, dakle, barski i kotorski prelati pregonili, Turci su učinili svoje. Ne pitajući koja je crkva pod čijom jurisdikcijom, čak ni da li je pravoslavna ili rimokatolička, bili su stvarni pobednici. Ipak, barski nadbiskup je, na kraju, uspeo da potčini sebi rimokatoličke crkve, ali u turskoj Srbiji. Od XVI veka bio je primas Srbije, i tu titulu je nosio u potonjim vekovima.“ (strane 872, 874, 875)
Par primjera titulisanja barskih nadbiskupa edit
Radoslav Rotković u knjizi "Crna Gora i Dušanovo carstvo” (Grafos, Cetinje, 1997), predstavlja jedno titulisanje nadbiskupa barskog:"Prvi pisani spomenik u kome se pominje titula nadbiskupa barskog i primasa Srbije, po Tomiću, nalazi se u Vićenci, u Italiji, na ploči koju je 1503. godine postavio Filip Gajo. Natpis na ploči glasi: 'D.O.M. Dedicationis huius Ven. Pleb. VI Id. Febr. cum octava colendae Reverendissimus Philippus Gajus Archep. Antivarensis Modensis Totius Serviae Primas in Episciopatu Vicentino M. D. III Locum tenens M.F.J. (Illyricum sacrum, VII:97) (Dobrome Velikome Bogu. Posvetu ovog poštovanog hrama, obavljenu 21. februara, treba častiti sa oktavom. Prečasni Filipus Gajus, Nadbiskup barski i Modenski, Cijele Srbije Primas u Vićentinskom episkopatu 1503, zamjenik M.F.J.)” (str 101)
Barski nadbiskup Marin Bici je 1610. bio u pośeti Albaniji, Srbiji, djelovima današnje Crne Gore. O svojoj pośeti ovim krajevima Ilirika napisao je izvještaj. Spis je na crnogorskom jeziku objavljen 1985. godine u Budvi, pod naslovom: "Marin Bici: Iskušenja na putu, 1610. godine”. Bici u spisu na jednom mjestu kaže:
"S toga mi se učinilo da je, s obzirom na mjesto i vrijeme, bolje nastupiti s očinskom opomenom nego snagom pravde i upotrijebiti ono sredstvo koje će biti djelotvornije, pa sam dao objaviti i prilijepiti u crkvi niže navedeno upozorenje: 'Marin Bici, Božjim milosrđem i milošću Svete Apostolske Stolice nadbiskup Barski, primas Srbije, itd. našim milim hrišćanima latinima grada i okoline Bara, želi spas i blagoslov u Gospodu’...” (str 96)
Barski nadbiskupi su se stalno na ovaj način titulisali, sve dok barska nadbiskupija nije ugašena 1867. godine. U knjizi "Istorijski leksikon Crne Gore” (Podgorica, 2006), autori Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder i dr, u poglavlju "Barska nadbiskupija i barski nadbiskupi", kaže se:
"Inače, barski nadbiskup se u izvorima iz XII vijeka javlja sa titulom arciepiscopus sclaviensis, a od 1475. godine se javlja i titula totius serviae primas. Na ekumenskom koncilu u Trientu 1551. godine, barski nadbiskup se potpisao titulom Archlepiscopus Antibarensis, regni Serviae primas, dok je barski nadbiskup, Ivan VIII Bruno, Ulcinjanin potpisao dekrete Tridentinskog opšteg koncila kao nadbiskup barski i primas Srbije. Vićenco Zmajević, na narodnom saboru u Baru 1702. godine je imao titulu Diocleciensis, totius regni Serviae Primas, visitator Albanie, dok je nadbiskupu Karlu Potenu izdato posebno rješenje (14. 2. 1870) kojim mu je potvrđena titula i dozvoljeno da na saborima sjedi među primasima (dodijeljeno mu je drugo mjesto do primasa Germanije).”
U istoj knjizi, u istom poglavlju piše: "Posljednji nadbiskup osmanskog perioda, Njemac Karlo Poten (administrator 1844-1855, potom nadbiskup 1855-1886) je marta 1867. godine prenio nadbiskupsku stolicu u Skadar...”
Obnova Barske nadbiskupije edit
O obnovi Barske nadbiskupije u knjizi "Istorijski leksikon Crne Gore”, u istom poglavlju piše:
"Knjaz Nikola, svjestan istorijskog značaja ove vjerske institucije, nastojao je da povrati duhovno središte katolika na način što bi eliminisao uticaj stranih država, prije svega Austrije. U tom smislu je tražio posredovanje đakovačkog biskupa J. J. Štrosmajera kod Vatikana, radi obnove Barske nadbiskupije. Godine 1886. potpisan je konkordat između Crne Gore i Vatikana, kojim je regulisan položaj Barske nadbiskupije i status katolika u Crnoj Gori kojih je tada bilo oko 5000.”
U istom poglavlju piše da su prvi koji su počeli da se potpisuju kao primasi srpski, bili Šimun Milinović i dr Nikola Dobrečić.: "Zvaničan naziv titula nadbiskupa Šimuna Milinovića (1886-1910) i dr Nikole Dobrečića (1912-1955) je glasio: Archiepiscopus Antibarensis seu Dioclensis, totius regni Serviae Primas, mada su se oni potpisivali i titulom arcibiskup barski i primas srpski.”
Gubitak jurisdikcije nad Srbijom edit
Barski nadbiskup je izgubio jurisdikciju nad Srbijom 1914. (ili 1924.) godine: Na sajtu Beogradske nadbiskupije ovako stoji: "Jurisdikciju nad katoličkim življem u Srbiji vršio je barski nadbiskup, koji je nosio titulu »primas Srbije«. U XV veku ova titula pripadala je kotorskom biskupu, a u vreme turske vladavine preuzeo ju je dubrovački biskup. I danas je »primas Srbije« deo titulature barskog nadbiskupa. . . Godine 1914. između Kraljevine Srbije i Svete stolice sklopljen je Konkordat kojim je ustanovljena Beogradska nadbiskupija. Pod jurisidciju Nadbiskupije potpadala je i sufraganska Skopska biskupija. Prvi nadbiskup, Rafael Rodić, došao je na službu 1924. godine."
Radoslav Rotković u vezi ove ove iste teme još piše: "I sadašnji nadbiskup barski monsinjor Perkolić ističe (21. IV 1995) da je ovđe pogrešno uvriježen izraz 'primas srpski‘. Navodi nadbiskupa barskog Ivana VIII Bruna koji potpisuje odluke Tridentinskoga koncila kao 'nadbiskup barski i primas Srbije‘, a da je danas naziv 'primas‘ 'samo počasni naslov bez neke efektivne vlasti‘. No, ako taj naziv ne obezbjeđuje vlast ipak, omogućava manipulacije.“ (Radoslav Rotković, Crna Gora i Dušanovo carstvo, Grafos, Cetinje, 1997, str 102)
Poveznice edit
Izvori edit
- Radoslav Rotković "Kraljevina Vojislavljevića XI, XII vijeka" (Podgorica, 1999)
- Akademik Momčilo Spremić "Despot Đurađ Branković i njegovo doba” (CLIO, Beograd, 1999)
- Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder i dr "Istorijski leksikon Crne Gore” (Podgorica, 2006)
- Radoslav Rotković, Crna Gora i Dušanovo carstvo (Grafos, Cetinje, 1997)
[[[Category:Wp/cnr]]