Savo Vuletić (Golubovci, 21. 1. 1871. – ?, 1945) crnogorski je političar i pisac.
Biografija
editSavo Vuletić rođen je u Golubovcima, Zeta, 21. januara 1871. godine.[1] Osnovnu je školu pohađao u Zeti i Podgorici, a učiteljsku školu završio je u Beogradu, odakle je proćeran 1898. godine zbog ivanjdanskoga atentata na kralja Milana Obrenovića. Po povratku u Crnu Goru postavljen je za učitelja Osnovne škole na Cetinju, a zatim za nastavnika u Đevojačkome institutu te predavača u Bogoslovsko-učiteljskoj školi. Obavljao je značajne funkcije u crnogorskome društvenom životu – bio je predśednik Cetinjske opštine, član Glavne državne kontrole, predśednik Oblasnoga suda na Cetinju, ministar unutrašnjih djela itd. Na vlastiti zahtjev penzionisan je po ujedinjenju i postavljen za advokata Okružnoga suda u Podgorici. Od 1905. godine pa do kraja crnogorske samostalnosti bio je narodni poslanik, poznat po oštrim govorima i strogoj kritici. Odmah po osnivanju Crnogorske federalističke stranke bio je izabran (1925) za poslanika sreza podgoričkoga i barskoga i isticao se po kritici međuratne unitirastičke vlasti i zalagao za bolji status Crne Gore. Iako je na početku II svjetskoga rata odbijao ponude crnogorskih zelenaša da kao ministar uđe u vlast obnovljene Crne Gore pod protektoratom Italije, ipak se na kraju kompromitovao pristupanjem Đurišićevu Nacionalnom komitetu za Crnu Goru. Zbog toga je i uhapšen u Sloveniji i deportovan u Beograd. Strijeljan je na nepoznatoj lokaciji 1945. godine.
Pisao je pripovijetke i uređivao na Cetinju Književni list.
Djela
edit- Proste duše (1905)
- Naši ljudi (1910)
Literatura
edit- Adnan Čirgić, Dijalektolozi i crnogorski jezik (do sredine XX vijeka), ZUNS, Pogorica, 2014.
- Nikola Racković, Leksikon crnogorske kulture, DOB, Podgorica, 2009.