Pomorsko školstvo u Boki obično se vezuje za Peraštanina Marka V. Martinovića (1663–1716) i istaknutu pedagošku ulogu koju mu je Venecija dodijelila prilikom dolaska ruskih boljara na studij pomorstva 1697/98. godine u Veneciji. Treba imati na umu da u to doba ni Venecija nije imala pomorsku školu s nastavom u modernome smislu riječi. To se, naravno, još manje moglo očekivati u Boki. Prema tome, i u Perastu krajem XVII v., kao i kasnije u ostalim bokeljskim pomorskim naseljima, školovanje iz pomorstva imalo je privatan karakter najprije praktično na samim brodovima, a zatim i po kućama istaknutijih pomoraca i u franjevačkim samostanima u okviru osnovne nastave. Poznata sposobnost pomoraca Boke otvarala im je vrata i na domaćim i na stranim brodovima, a pojedini kapetani stekli su visok ugled. Primjer Marka Martinovića i istaknutih ruskih boljara kao učenika rječito govore o ugledu koji su naši primorci, a posebno Perast i Marko Martinović, imali u očima mletačkoga Senata. Radilo se zapravo o široj akciji ruskoga cara Petra Velikoga, koji je radi stvaranja flote i školovanja svoga pomorskog kadra 30. januara 1697. god. naredio da se 50 pitomaca uputi u Evropu. Carski interes za pomorstvo bio je pokrenut u prvom redu vojnim motivima. Tako se pri nastavi upravljanja brodom tražilo da se ona po mogućnosti izvodi u toku neke pomorske bitke i da se o tome izdaje pismena potvrda. Ruski pitomci su pohađali nastavu u Veneciji, naravno na talijanskome jeziku. Među predavačima bio je Marko Martinović. On je, kako je u svome dnevniku zabilježio B. I. Kursakin, uživao naročiti ugled u Veneciji, pa je zato, a svakako i zbog sličnosti jezika, bio pozvan da predaje Rusima.
Martinović je predavao nautiku (korišćenje busole, poznavanje vjetrova i čitanje navigacionih karata). Jedna pismena lekcija Martinovićevih predavanja sačuvana je u biblioteci B. M. Golicina, a izgleda da se i jedan njegov napis o konstrukciji brodova nalazi sada u Sankt Petersburgu. Venecija je priznavala Perastu poseban način sticanja pomorskih zvanja u praktičnoj obuci. Tada je Peraštanima – istina samo za vrijeme rata odobreno da slobodno uzimaju mještane za mornare, a ne samo one koje određuju Magistrat za zdravlje. Međutim, ta se praksa i kasnije zadržala uz formalni senatski dokumenat iz 1724. god. o korišćenju toga privilegija i za vrijeme mira. U dokumentu stoji da će Peraštani na svojim brodovima držati svoju momčad „da ih odgajaju u službi mornarice...“ A kako je bila surova škola života mladih pomoraca kazuje primjer Markova sina, hroničara Perasta Draga Martinovića. Marko je početkom XVIII v. poveo svojega četrnaestogodišnjeg sina Draga na lađu sa 6 vesala, te je Drago odmah postao veslač. Zatim dobija mjesto na tartani Matije Bronze, ali se uskoro žali ocu na „pasji život... na udarce nogom u trbuh, vučenje ušiju i pogrdne riječi“. Otac na to uzima sina k sebi i upošljava ga na utovaru žita. Od 17 godina Drago postaje pisar na ratnoj „navi“, pod zapovjedništvom Matije Mazarovića, a kasnije na velikoj korveti „S. Antonio“, pod očevom komandom i sa 80 članova posade, većinom Peraštana, i 40 vojnika pojačanja.