Poluglasnik u crnogorskim govorima
U pogledu sudbine poluglasnika crnogorski govori pokazuju priličnu neujednačenost.[1] Sigurno je da je ta neujednačenost proizvod specifičnih istorijskih okolnosti u pojedinim oblastima današnje Crne Gore. Uspostavljanje osmanske i mletačke vlasti imalo je uticaja i na dalji razvoj govorā. Stara poluglasnička vrijednost (u jakome položaju) očuvana je do polovine XX vijeka samo u Dobroti i Krtolima (Boka) te u Tuđemilima, Zupcima i Šestanima (Bar). U svima ostalim oblastima u kojima se javlja specifičan alternant nekadašnjega poluglasnika nije riječ o poluglasniku već o punome vokalu koji se nalazi na razmeđi a i e, čuvajući uglavnom neke komponente i jednoga i drugog vokala. Stanje je danas nemoguće provjeriti na terenu jer je ova nekad prepoznatljiva osobina u procesu potpunoga iščezavanja čak i kod najstarijega stanovništva.
Poluglasnik, odnosno njegov specifičan alternant ae javlja se u cijelome primorju od Dobrote do krajnjega juga. Odatle zahvata kompletno neposredno zaleđe i zalazi duboko u unutrašnjost zemlje. Javlja se (ae) u govorima Katunske nahije zaključno s Ćeklićima te u Mainama, Poborima, Brajićima, Cetinju, Riječkoj nahiji i Crmnici s Krajinom. Odatle je prekinut oblastima Cuca, Bjelica, Ozrinića, Komana i Zagarača, Lješanske nahije s Lješkopoljem, Zetom, Podgoricom (i crnogorskim govorima u Albaniji), pa opet obuhvata prostor Pipera, Kuča, Bratonožića, plavsko-gusinjske oblasti i Gornjih Vasojevića.
Na teritoriji četvoroakcenatskih govora poluglasnika nema već je vokalizovan u a, kao u standardnome jeziku. Izuzeci se tiču uticaja dvoakcenatskih i troakcenatskih govora iz suśedstva. Dakle, beranska, rožajska, petnjička, bjelopoljska oblast, Morača (Gornja i Donja), Rovca, Uskoci, Jezera, Šaranci, Drobnjak, Piva, Golija, Nikšić, Župa, Bjelopavlići, Zeta, Podgorica, Lješkopolje, Lješanska nahija, Komani, Zagarač, Cuce, Bjelice, Ozrinići, Pješivci, Rudine, Banjani, Grahovo, Krivošije, Ledenice, Orjen i predjeli uz obalu od hrvatske granice do Orahovca umjesto poluglasnika imaju vokal a. Urbanizacija i školstvo uticali su da se i na ostatku teritorije napušta specifičan izgovor poluglasnika i umjesto njega javlja vokal a. U govorima koji čuvaju specifičan alternant poluglasnika ae ili njegovu staru izgovornu vrijednost kao da je bio započet proces (ne i završen) utiranja razlike između alternanta poluglasnika i etimološkoga a, pa su zabilježeni primjeri tipa maeslo / mьslo / maslo. Turski poluglasnik (iz pozajmljenica) imao je istu sudbinu kao slovenski poluglasnik. Tako se recimo u Zeti s Podgoricom i Lješkopoljem javlja konšilak, u kučko-pipersko-bratonožićkoj oblasti konšilaek. S druge strane, davno primljeni romanizmi (iz vremena prije vokalizacije poluglasnika) s kratkim i to su kratko i zamijenili mekim poluglasnikom (s obzirom na glasovnu vrijednost toga poluglasnika), koji je dalje imao sudbinu poluglasnika kao u domaćim riječima. Stoga se lat. loliginis primilo kao uligьń / uligań / uligaeń, -gńa. Isti je slučaj i s kratkim u iz davno primljenih posuđenica koje prihvaćeno kao tvrdi poluglasnik, a onda naknadno vokalizivano ili izgubljeno (ako je bilo u slabom položaju), npr. lat. tabula > tabъla > tabla.
Literatura edit
- Adnan Čirgić: Dijalektologija crnogorskoga jezika, FCJK, Cetinje, 2017.