Petar Lubarda (Ljubotinj, Cetinje, 27. 7. 1907 — Beograd, 13. 2. 1974) - najveći crnogorski i jugoslovenski slikar 20. vijeka. "Želio sam jedino da slikam onako kako osjećam. Moj najveći učitelj bila je zapravo Crna Gora".
Biografija edit
Slikarske studije započeo u Beogradu, na Umjetničkoj školi 1925. kod prof. B. Vukanović, Lj. Ivanovića, I. Šobajića. Već sljedeće 1926. odlazi za Pariz s namjerom da studira na Academie des Beaux-Arts. Međutim, odlučuje se da samostalno studira slikarstvo po pariskim muzejima i galerijama.
Povremeno se pojavljuje na izložbama (Salon nezavisnih, Izložbe grupe jugoslovenskih umjetnika...).
U Parizu priprema svoju prvu izložbu koju 1929. otvara u Casa dell' Arte Moderna Bragaglio u Rimu. U periodu od 1932. do 1938. živi u Beogradu đe priređuje tri samostalne izložbe.
Godine 1937. u Parizu učestvuje na međunarodnoj izložbi i dobija Grand Prix. Parizu se vratio ponovo 1938. đe boravi do 1940. kada dolazi u Beograd i prijavljuje učešće na internacionalnoj izložbi u Hagu đe dobija prvu nagradu.
U predratnom periodu pretežno slika u osobenoj sintezi poetskog realizma i ekspresionizma: pejzaže, figure, mrtve prirode i cvijeća, te motive iz Crne Gore, Dubrovnika i Pariza. Ratne godine provodi u koncentracionim logorima. Za vrijeme rata u logorima na dokumentaran način opisuje logorski život u seriji crteža, pastela, akvarela i ulja ("Zarobljenik", 1941, "Predvečerje u logoru", 1943)
Poslije oslobođenja, 1946. dolazi na Cetinje i učestvuje u formiranju prve umjetničke škole u Crnoj Gori. Zajedno sa M. Milunovićem vodio je slikarsku radionicu kroz koju je prošlo mnogo poznatih imena crnogorskog slikarstva.
Beogradski period edit
Od 1950. živi u Beogradu. Slike izložene na antologijskoj izložbi u Beogradu 1951. predstavljale su prekretnicu u savremenoj jugoslovenskoj umjetnosti i otvorile put individualnim slobodama u umjetničkom izražavanju. Tematski se opredijelio za slikanje krševitog crnogorskog pejzaža i monumentalne kompozicije bitaka. Napušta svijet viđenog i doživljenog. Okreće se svijetu simbola. Dezintegrisanu formu dovodi do asocijativnog, čak apstraktnog. Perspektivu i dubinu zamjenjuje irealnim prostorom, a oblike svedene na dvije dimenzije prenosi u prvi plan- Bio je član ULUCG-a i ULUS-a, kao i stalni član galerije "Penelope" u Rimu. Studijski je boravio u Francuskoj, Španiji, Italiji, Njemačkoj, SSSR-u, Brazilu, Engleskoj, Belgiji, Siriji, Libanu.
Poslije rata, u Crnoj Gori, dogmatika estetike socijalističkog realizma nije ostavila tragove u njegovom slikarstvu. Radi pejzaže u kojima postiže dramatiku plastičnim sredstvima: gustom fakturom, kontrastima svijetlo - tamnog, jakim kolorističkim akcentima, bogatom slikarskom materijom, zgusnutim prostorom ("Brda", 1949, "Vrtijeljka"). Njegovo slikarstvo je transponovano u jezik boje, linije i ritma. Kompozicija sa slobodnim odnosom formi dobija ekspresionistički izraz: crtež - arabeska ne stvara figuraciju, već ritam, transkripciju duševnog; linija hitra, spora, uznemirena, teška, prati tok misli; oslobođen kolorit sveden je na oporu svjetlost bijelog krša, sipke fakture i jake sudare gotovo čistih boja crvene, zelene, plave, ljubičaste ("Noć u Crnoj Gori", 1951; "Između dana i noći", 1955; "Bitka na Vučjem Dolu", 1955).
Poslije boravka u Indiji (1962/63) dobija novo nadahnuće. U zenbudizmu otkriva filozofsku komponentu - tajnu vječnosti. Slika znake Zodijaka ("Djevica", 1968). Na pozadini tonski definisanoj geometrijskim površinama, bistrom reljefnom linijom uokviruje obličja, vodeći računa o tajanstvenosti i simbolici motiva. Lubardino slikarstvo puno dramatike i vječnih kosmičkih sukoba, svojom epikom, snagom i kolorističkom ekspresijom zauzima jedinstveno mjesto u savremenoj crnogorskoj umjetnosti.
Veliki broj Lubardinih djela pośeduje Narodni muzej Crne Gore u Vladinom domu na Cetinju i većina je u stalnoj postavci i vrijedno ih je pogledati.
Poveznice edit
Izvori edit
- Mladen Lompar, „Crnogorski slikari“, Podgorica, 2010.