Paštrovske isprave – korpus dokumenata nastalih na prostoru Paštrovića u periodu od XIV do XIX vijeka. Vrijedan su izvor za političku, etničku, kulturnu i jezičku povijest Paštrovića.
O Paštrovićima[1] su pisali brojni istraživači, a paštrovske isprave već su postale prepoznatljive kao dokumenti specifičnoga formulara i karakteristika. Pored pojedinačno objavljenih paštrovskih isprava u raznim časopisima i različitim povodima, objavljene su tri posebne zbirke: 1) Paštrovske isprave XVI–XVIII vijeka, pod uredništvom I. Božića, B. Pavićevića i I. Sindika, Cetinje, 1959; 2) Paštrovske isprave, knj. 2, priređivača J. Bojovića, M. Luketića i B. Šekularca, Budva, 1990. godine te 3) Paštrovske isprave, knj. 3, priređivača B. Šekularca, Petrovac na moru, 1999. godine.
Sve što je objavljeno predstavlja samo mali dio sačuvane građe. Gotovo da nema nijednoga poznatog arhiva na prostoru bivše SFRJ u kojem ne nalazimo dokumenta iz Paštrovića – u Sarajevu, Zagrebu, Zadru, Beogradu... Mnogi su otuđili paštrovsku građu zloupotrebljavajući povjerenje Paštrovića. Srećom, mnogo je i onih koji su svoje arhive brižljivo čuvali tako da smo danas u mogućnosti objavljivati nove zbirke.
Većina isprava nastala je u samim Paštrovićima, bilo da su sačuvane u originalu, bilo da su prevedene na talijanski jezik, različite su sadržine i mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe: 1) isprave nastale pred paštrovskim sudijama i Zborom po njihovu naređenju i 2) isprave sastavljene od izabranih sudija ili na molbu i traženje privatnih lica. Doduše, pojedini spisi Kongregacije i dvije povelje Balšića imaju drugačiju formu. Prema formi, isprave te zbirke su raznovrsne: umiri i presude, podjele, diobe, testamenti, zamjene imanja, darivanje zemlje, presude, procjene imovine, ugovori, pisma, potvrde, povelje itd. Zanimljivo je da se najviše isprava odnosi na Manastir Gradište, zatim Praskvicu, Reževiće, Crkvu Sv. Ilije na Kastiu, te na opšte stanje u Paštrovićima i njihov odnos sa suśedima, posebno Crmničanima. Dokumenta iz privatnih zbirki J. Zenovića, L. Medina, J. Suđića, M. Medina i M. Papana uglavnom se odnose na ta bratstva, njihovu imovinu, rodbinske veze, međusobne odnose u okviru plemena Paštrovića itd.
Opšta karakteristika paštrovskih isprava kao pravnih akata jeste postojanost njihova formulara koji se zadržao kroz više vjekova, tako da se gotovo može govoriti o njegovu specifičnom prepoznatljivom obliku i o posebnoj paštrovskoj kancelariji.
Svi dokumenti u zbirkama pisani su na papiru različite provenijencije. Pisari su bili, uglavnom, kaluđeri ili ovlašćeni od paštrovskoga Zbora notari pod nazivom „kanzalijeri“.
Što se jezika ćiriličnih isprava tiče, treba konstatovati da je narodni jezik čistiji što je dokument stariji, dok u onima iz kasnijega perioda ima mnogo talijanizama, turcizama i naročito rusizama. Pored crkvenoslovenskih slova upotrebljavaju se i slova ruske ćirilice, naročito u onima iz novijega vremena. U upotrebi su sva slova crkvenoslovenske ćirilice, računajući i ona preuzeta iz grčke azbuke. U ispravama susrijećemo brojne „kanzalijere“ (pisare) od kojih su izvjesni bili duhovna lica, povremeno u toj ulozi. Ovđe navodimo njihova imena: Andrija Ljubiša, Marko (sin popa Georgija), Niko Ljubiša, Krsto Perazić, Niko Markov Gregovič, Savić Šćepca Goliša, kaluđer Nikodim, Andrija Nikca Goliša, pop Jovo Jovanović, pop Stijepo Davidović, protopop Vuko Davidović, pop Marko Davidović, pop Luka Davidović, don Andrija Medin, Pavle Jovanov, Petar Suđić, Niko Mitrov, kanzalijer Stijepo Ćuda, kanzalijer Petar Ljubiša, Mitar Perazić, pop Luka, David Vukca Radanova, kanzalijer Luka Ljubiša, jeromonah Vasilije Vojinović, pop Bogdan Klisić, kaluđer Josif, kanzalijer Damjan, kanzalijer Niko Gregović, Milo Krstov Mitrović, Josif Đurov Gregović, Marko Kažanegra, Stijepo Nikov Ljubiša i dr. Pojedini od pisara javljaju se na ispravama i kao svjedoci koji su se potpisali umjesto nepismenih.
U dokumentima se lica navode na razne načine, ponekad samo imenom oca, odnosno đeda, rjeđe prezimenom bratstva i plemena.
U tome smislu o ovim dokumentima govorio je i čuveni Valtazar Bogišić ističući da iz ovakvih „izvora iziskivač doznaje ne tek misao i ubjeđenje kakva pojedinca, nego mišljenje i ubjeđenje ukupnog stanovništva nekog kraja, što je inače veoma teško doseći. Oni nam obično predstavljaju vjeran odjek narodnog, pravnog života i s tim duševne i s materijalne strane, te pružaju pouzdan temelj naučnim iziskivanjima i zaključcima.
Literatura
edit- Božidar Šekularac: Razvoj pismenosti u Crnoj Gori, FCJK, Cetinje, 2014.