Mrkovićka govorna grana govorna je grana jugo-istočnih crnogorskih govora.[1]
Mrkovićka govorna grana obuhvata predio plemena Mrko(je)vića – podrumijska oblast između Staroga Bara i Ulcinja. Obično se uzima da predstavlja najarhaičniji tip u crnogorskim govorima, tj. petrificirani govor s razmeđa XVI i XVII vijeka. Takvo je stanje uslovljeno priličnom zatvorenošću toga predjela od osmanskoga zauzimanja barske oblasti 1571. Ipak, tačnije će biti ako se kaže da mrkovićki i jugoistočnobokeljski govori čine najarhaičnije crnogorske govore.
- Akcenatski sistem Mrkovića pripada onome tipu kojemu i podlovćenska govorna grana. Međutim, evidentne su i razlike jer mrkovićki govor je uklonio neakcentovane dužine. To je dakle dvočlani sistem, bez kratkosilaznoga akcenta na otvorenoj ultimi, tipa sȅstra, sestrê; trâva, travê; potȍk, potȍka; narȍt, narȍda. Dvosložna muška i ženska imena izjednačena su i ovđe oblički i akcenatski s vokativom.
- Vokalski sistem čini pet vokala a, e, i, o, u i specifični alternant poluglasnika bliži e nego a, zbog čega bi ga valjalo bilježiti kao ea. Vokalno je r prisutno. Dugo a je labijalizovano, kao u govoru Spiča, npr. bâobo, vrâok – vrâoga, salâota. Takvo nije samo dugosilazno a nego i ono a koje je bilo pod neakcentovanom dužinom, npr. ȉđaou, kaozȁt i sl. Kako su te dužine izgubljene a labijalizovano ao sačuvano, lako je zaključiti da je proces labijalizacije prethodio procesu skraćivanja neakcentovanih dužina. S druge strane, zabilježene su i zamjene etimološkoga a alternantom poluglasnika, npr. strȅań. I jedna i druga pojava imaju izuzetke, pa se može reći da mrkovićki govor karakteriše a i ao. Vokali e i o se diftongiziraju (nedosljedno), pa se pored običnih tih vokala javljaju i ie (tieška), ei (peit) i ou (kous) i uo (nuos).
- Dugo jat dalo je e, a kratko jat je, npr. dete – đeca. Ekavizam je sekundarna pojava nastala sažimanjem prvobitnoga ije (kao alternanta dugoga jat) u e. Navedenu situaciju narušavaju rijetki sačuvani ijekavizmi i diftongizirano e (<ije), npr. deite.
- U vezi sa sudbinom vokalske grupe ao u najkraćem bi se moglo reći da je osnovna intencija govora da ьl daje dugo ea (koje može biti nazalizovano i nenazalizovano), npr. pošêa / pošêan, a ao (od al) labijalizovano ao (kao u Spiču), npr. krepâo. Izuzeci nijesu mali, pa se javlja i dugo a i dugo o i neizmijenjena grupa.
- Konsonant h nije dio sistema. Ili je izgubljen (ȍću), ili zamijenjen sa v (mȕva), g (orȁga), k (siromȁk). Konsonant f je stabilan dio sistema, proširen desonorizacijom v na kraju riječi (žîf).
- Sonanti v i j kao i u većini crnogorskih govora imaju tendenciju gubljenja u različitim položajima.
- Konsonanti ś i ź stabilan su dio sistema. Konsonant з se osim u stranim riječima javlja i u nekoliko domaćih зvono, зrno, ali i oraзi, siromaзi, što je još jedna potvrda arhaičnosti ove govorne grane.
- Jekavska jotacija zasvjedočena je u svim kategorijama. Prisutni su i izuzeci (u svim vrstama jotacije).
- Desonorizacija finalnih zvučnih konsonanata u potpunosti je obuhvatila ovaj govor (gȁlep, drûk, lupȅš, žîf itd.).
- Imenice ženskoga roda na nulti morfem poprimile su muški rod: kȓf, instr. kȑvom.
- Nastavak tvrdih osnova nametnuo se u primjerima tipa čekȉćom, kȍńom, mȉšovi, bȍjovi.
- U genitivu množine je eak: ženeak ali i ik i ijuk: bravik, zubijuk.
- Imenice mati i kći čuvaju stare oblike.
- Opšta su pojava enklitike ni, vi / ne, ve (u dativu i akuzativu). Enklitički oblik zamjenice ona u akuzativu je ju. Enklitički oblik akuzativa množine lične zamjenice 3. lica za sva tri roda glasi ge.
- Duži oblici zamjeničko-pridjevske promjene obilježje su i ovoga govora.
- Česta je upotreba partikula, među kojima se ističe partikula ć kao specifično mrkovićko obilježje.
- Imperfekat i aorist žive su kategorije.
- Poremećen je odnos instrumentala socijativa i oruđnika. Zasvjedočeni su primjeri upotrebe i s prijedlozima i bez njih u oba slučaja.
- Obilježje je i ovoga govora upotreba akuzativa umjesto lokativa u primjerima tipa Živi u Bar. Uz prijedloge po i pri upotrebljava se u množini lokativ a ne genitiv kao u crnogorskim govorima u zaleđu.
Literatura
edit- Adnan Čirgić: Dijalektologija crnogorskoga jezika, FCJK, Cetinje, 2017.