Pleme i plemenska oblast koja se nalazi u gornjem slivu rijeke Morače. Dijeli se na Gornju i Donju Moraču. Graniči se na istoku sa Vasojevićima, Kučima i Bratonožićima, na zapadu sa Rovcima, a na sjeverozapadu sa Uskocima.
Ovaj predio je činio dio srednjevjekovne države Duklje-Zete. O njegovom značaju u vremenu dominata Nemanjića na ovim prostorima govori i izgradnja Moračkog manastira, 1252. godine. Pod osmansku vlast pali su nakon osvajanja 1455. godine. U sastav Crne Gore Morača je ušla 1820. godine.
U turskom defteru (zemljišna knjiga) iz 1477. godine su Gornja i Donja Morača upisana kao dva zasebna plemena, sa po 52 (Gornja) i 69 (Donja) kuća. Manastir Morača je bio mjesto okupljanja Moračana, ali i okolnih plemena, naročito kao mjesto odakle se kretalo u borbu protiv Osmanlija. Najpoznatiji sastanci narodnih glavara u Moračkom manastiru su iz 1608. godine (povodom dizanja balkanskih hrišćana na ustanak) i iz 1648. godine (povodom izbora Pećkog patrijarha).
Moračani su učestvovali krajem 16. vijeka u ustanku vojvode Grdana, zatim 1647. u ustanku moračkog vojvode Bogića, te u borbama Petra I Petrovića Njegoša vođenim od 1789. do 1796. godine. U vrijeme Petra II Petrovića Njegoša 18 moračkih sela je imalo 383 kuće sa 1150 osoba spremnih za oružani sukob.
Najveća sela Gornje Morače su: Ljuta, Dragovića Polje, Bojići, Ljevišta, Starče, dok su najpoznatija bratstva: Pekovići, Dragići, Dragovići, Dulovići, Tomići i Bojići. Najpoznatija bratstva Donje Morače su: Braunovići, Radovići, Rakočevići, Vujisići, Medenice, Perovići, dok su najveća sela: Đurđevina, Bare, Prekobrđe, Crkvina, Bistrica.
Izvori edit
- Šerbo Rastoder, Živko Andrijašević. Istorijski leksikon Crne Gore (tom 4)- Podgorica, Daily Pres, 2006, str. 892.
- Kristofer Boem. Krvna osveta: regulisanje i upravljanje sukoba u Crnoj Gori i drugim plemenskim društvima, CID, Podgorica, 1998.