Danilo Šćepčević Njegoš (arh. Njeguš, rođen oko 1670., Njeguši, Stara Crna Gora - 1735., Podmaine, Venecijanska republika) iz dinastije Petrovića, u istoriji Crne Gore značajan zbog toga što je bio utemeljivač političke ideje o njenoj nezavisnosti od Osmanskog carstva, pa samim tim i začetnik ideje obnavljanja crnogorske države. Rodonačelnik je crnogorske dinastije Petrović Njegoš.
Biografija edit
Njegovo prvobitno ime bilo je Niko (Nikola). Otac mu se zvao Stjepan (Šćepac), a majka Ana. Kao mladić napustio je roditeljski dom i nastanio se u Cetinjskom manastiru u kome se i zamonašio. Ubrzo je postao arhimandrit. Za vladiku je izabran na Zboru crnogorskih glavara 1697, a zavladičen je u Sečuju 1700. godine. Prilikom posvećenja srpski patrijarh Arsenije III izdao je Danilu sinđeliju kojom je utvrđena jurisdikcija cetinjskog mitropolita. U dokumentu su pobrojana ova mjesta: Crna Gora, Grbalj, Paštrovići, Krtoli, Luštica, Bar, Skadar, Ulcinj, Podgorica, Žabljak, Zeta, Kuči, Bratonožići, Bjelopavlići i Piperi. Vladika Danilo je crkvenu jurisdikciju iskoristio u političke i državne ciljeve, jer je svoju duhovnu vlast nad pravoslavcima koji su bili pod Venecijom i Turskom koristio za širenje ideje o nezavisnosti Crne Gore. Vladika Danilo je prvi unio među crnogorska plemena ideju o nezavisnosti Crne Gore. On je tvorac političke misli o slobodi i nezavisnosti Crne Gore.
Slobodna Crna Gora edit
Prostor Crne Gore – od Skadarskog jezera do Lovćena, smatrao je dijelom Crne Gore nad kojim nema osmanske vlasti, dok je oblasti koje taj slobodni dio okružuju, ubrajao u njene okupirane teritorije. Odbijanju Crnogoraca da plaćaju porez osmanskoj državi, on je dao politički smisao i svrhu, učinivši pobunjene seljake stočare, pripadnicima nacionalnog i državotvornog pokreta. Njegova je politička ideja bila i da Crna Gora bude samostalna u odnosu na Mletačku republiku, tako da početkom XVIII vijeka, ona osmansku vlast nije zamijenila mletačkim pokroviteljstvom. Bio je to otklon od političkih stavova njegovih prethodnika, koji su oslobođenje od osmanske vlasti uvijek smatrali početkom autonomnog statusa Crne Gore u sastavu Mletačke republike. Mitropolit Danilo je odbacio ovu ideju, pa je Crna Gora od kraja XVII vijeka živjela, ili pokušavala da živi, kao samostalna oblast, nad kojom ni osmanska ni mletačka država nemaju vlast. Od tada se za ovaj prostor može upotrebljavati naziv „slobodna Crna Gora“.
Od 1711. do 1718. godine on je uspio da u crnogorski antiosmanski pokret uključi i mnoga plemena iz okruženja. Takvim djelovanjem razvijao je svijest o njihovoj pripadnosti Crnoj Gori, o istovjetnosti njihovih političkih ciljeva sa ciljevima Crne Gore, kao i o Crnoj Gori kao njihovom političkom središtu.
Gramata Petra I edit
Bio je osnivač prvih državnih institucija. Na njegovu inicijativu crnogorski Zbor je 1713. izabrao neku vrstu crnogorskog zemaljskog suda od dvanaest članova na čelu sa najuglednijim katunskim glavarom Vukadinom Vukotićem. Bio je prvi crnogorski vladika i vladar koji je uspostavio političke odnose sa Rusijom. Vladika Danilo je prihvatio poziv ruskog cara Petra I da uđe u rat protiv Turaka. Gramatu ruskog cara, kojim je pozvao Crnogorce u rat, na Cetinje su donijeli pukovnik Mihailo Miloradović i kapetan Ivan Lukačević. Na Lovćenu, u kući vladike Danila, jula 1711. održano je savjetovanje 24 najuglednija glavara iz Crne Gore i Hercegovine. Na zboru je pročitana carska gramata i donijeta je odluka da se otpočne rat protiv Turske. Prema podacima koje navodi A.P.Bažova: “Gramata Petra I je pročitana u kući Danila Šćepčevića Njegoša u kojoj je održano savjetovanje 24 uticajne starješine plemena i donijeta odluka da se: s prvom viješću o ruskom nastupu krene protiv vojske Osmanske imperije”. Crnogorsko ratovanje se neuspješno završilo, a naredne 1712. Porta je, da bi kaznila Crnogorce zbog učešća u ovom ratu, naredila bosanskom veziru Ahmet – paši da napadne Crnu Goru. Pred napadom Ahmet – paše vladika Danilo se sa pukovnikom Miloradovićem sklonio u Hercegovinu. Sredinom novembra 1712. obnovljen je rat između Rusije i Turske, a vladika Danilo je odlučio da Crnu Goru opet uvuče u sukob protiv Turaka. To je izazvalo novi napad turske vojske, koju je ovog puta predvodio Numan – paša Ćuprilić. On je početkom oktobra 1714. napao Crnu Goru i strahovito je opustošio. Crnogorci su potpuno poraženi. Vladika Danilo je uspio da se skloni u Boku, a potom je otputovao u Rusiju. Bio je prvi crnogorski vladika koji je posjetio Rusiju.
Odnos sa velikim silama edit
Tamo je dočekan sa velikom pažnjom. Primio ga je i car Petar I, na koga je vladika ostavio snažan utisak. Danilo je u Rusiji boravio nekoliko mjeseci. Na povratku, dobio je obilatu pomoć i poklone za sebe, glavare, narod i crkvu. Ukupna suma iznosila je 13.400 rubalja i 2.000 dukata. Uz materijalnu pomoć dobio je dvije carske gramate, koje su postale osnova rusko – crnogorske saradnje i prijateljstva. Car Petar I je odredio stalnu pomoć cetinjskom manastiru u visini od 500 rubalja godišnje. Pri povratku u Crnu Goru, vladika Danilo se zadržao u Beču, đe je iste, 1715. vodio političke razgovore sa austrijskim zvaničnicima i princom Eugenom Savojskim. Tako su uspostavljene prve političke veze Crne Gore sa Austrijom. U aprilu 1718. odlučio se na put u Veneciju. I u odnosima s Mletačkom republikom mitropolit Danilo je imao različite faze. Do 1717. godine bio je borac protiv njenih interesa i uticaja u Crnoj Gori, a nakon toga korektan susjed i saradnik. I u prvom i u drugom slučaju, vodio ga je jedan interes: očuvati sopstveni prestiž u Crnoj Gori. Dok su se za Crnu Goru interesovale Rusija i Austrija, i dok je postojala nada da će one crtati nove granice na Balkanu, mitropolit Danilo je radio na suzbijanju mletačkog uticaja u Crnoj Gori. Ali, kada je od 1714. godine počeo da postaje sve neizvjesniji ruski dolazak u crnogorsko susjedstvo, njegovi stavovi prema Republici se postepeno mijenjaju. Da ne bi došao u opasnost da ga plemenski glavari, koji su mletački plaćenici, eliminišu ili marginalizuju, on odlučuje da ih promjenom stava prema Republici, stavi u drugi plan. Na njegov zahtjev i preporuke, Riječka i Crmnička nahija primljene su pod okrilje Venecije pod istim uslovima kao i Katunska nahija, što je potvrđeno dukalom od 7. maja 1718. godine. Posljednjih godina života, teško bolestan, bio je gotovo nepokretan. Umro je u januaru 1735. godine.
Za epohu mitropolita Danila vezana je i jedna mitska konstrukcija, koja je nastala u crnogorskoj istoriografiji XIX vijeka. Bez ikakvog utemeljenja u izvorima, tvrdilo se da je Crna Gora u vrijeme mitropolita Danila stekla slobodu i političku nezavisnost zahvaljujući ustanku koji je on, zajedno sa svojim pristalicama, podigao protiv islamiziranih Crnogoraca. U istoriografiji se taj ustanak naziva „Istraga poturica“ ili crnogorsko Badnje veče. Tada su pravoslavni Crnogorci napali svoje sunarodnike koji su poslije pada Crne Gore pod osmansku vlast primili islam. Većinu islamiziranih sunarodnika su tobože pobili, a manji dio primorali da se vrati u pravoslavnu vjeru. Navodno je tada Crna Gora „očišćena od Turaka“, koji su ugrožavali njenu slobodu i političku nezavisnost, a mitropolit Danilo je bio organizator i predvodnik tog velikog nacionalnog poduhvata. Ali ni za šta od ovoga nijesu pronađeni bilo kakvi naučni dokazi koji bi potvrdili da se ovakav jedan događaj uopšte desio.
Poveznice edit
Izvori edit
- Petrović-Njegoš
- Živko M. Andrijašević: SEDAM PETROVIĆA
- Dr Radoslav Raspopović – Pitanje boja na Carevom lazu u svijetlu crnogorsko-ruskih odnosa