Wp/cnr/Miro Gavran

< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Miro Gavran

Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961) je hrvatski dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade.

Biografija edit

Miro Gavran je diplomirao dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Najprije je radio kao dramaturg i direktor u Teatru ITD u Zagrebu, a od 1993. živi i radi kao slobodni, profesionalni pisac.

Njegova djela su prevedena na 40 jezika, a knjige su objavljene u 200 različitih izdanja u Hrvatskoj i inostranstvu. Njegovi pozorišni i prozni tekstovi su uključeni u brojne antologije u Hrvatskoj i inostranstvu, a njegov rad se proučava na univerzitetima širom svijeta.

Od aprila 2014. godine je punopravni član Ruske akademije književnosti, a od maja 2014. pridruženi član Hrvatske akademije nauka i umjetnosti. U novembru 2016. postao je član Akademije Slovenačke književnosti i umjetnosti, čija je rezidencija Varna u Bugarskoj.

U braku je sa glumicom Mladenom Gavran, sa kojom je 2002. osnovao teatar „Gavran“. Njihov sin Jakov je takođe glumac.

Drame edit

Miro Gavran je debitovao 1983. godine sa dramom Kreontova Antigona, u kojoj je snažno govorio o političkoj manipulaciji. Tri godine kasnije je objavio dramu Noć bogova, u kojoj je tema odnos između umjetnika i „moćnika“ u totalitarnom sisteumu. Zatim je napisao ciklus predstava koje se koncentrišu na muško-ženske odnose, u kojima su njegovi junaci često bile velike istorijske ličnosti. Stvorio je niz složenih ženskih likova, a njegove junakinje su istovremeno i snažne i emocionalne.

Napisao je oko četrdesetak predstava, uključujući Kad umire glumac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Ljubavi Džordža Vašingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Tajne Grete Garbo, Paralelni svjetovi, Nora danas, Muž moje žene, Pacijent doktora Frojda, Lutka, Sladoled, Pivo ...

Njegove drame i komedije su imale više od 300 pozorišnih premijera širom svijeta i sa više od tri miliona gledalaca: u Roterdamu, Vašingtonu, Moskvi, Rio de Žaneiru, Parizu, Buenos Airesu, Vaterfordu, Mumbaju, Bratislavi, Pragu, Ljubljani, Sarajevu, Krakovu, Beogradu, Budimpešti, Atini, Augsburgu, Beču, Sofiji, Njujorku, Los Anđelesu, Rigi, Vilniusu ...

Jedini je živi dramatičar u Evropi koji ima pozorišni festival van svoje domovine, koji je posvećen samo njegovim predstavama; Gavranfest je osnovan u Trnavi u Slovačkoj 2003. godine, preselio se u Krakov, u Poljsku, 2013. godine, a od 2016. godine biće održan u Pragu, u Češkoj.

Romani edit

Objavio je deset romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita ili Putovanje u prošli život , Judita, Krstitelj, Poncije Pilat, Jedini svjedok ljepote, Kafkin prijatelj i Nekoliko ptica i jedno nebo, zajedno sa sa zbirkom pripovjedaka Mali neobični ljudi.

U svojim ranim romanima Miro Gavran opisuje život u hrvatskim provincijama sa svakodnevnim ljudima, koji su neka vrsta anti-heroja i koji zadržavaju pozitivan stav prema životu čak i kada su suočeni sa nepravdom i velikim poteškoćama. Ovo se možda najbolje vidi u njegovom romanu Zaboravljeni sin (1989), u kojem je centralni lik dvadesetogodišnjak sa manjim teškoćama u razvoju. Kao četrdesetogodišnjak, Gavran je počeo da piše psihološko-egzistencijalne romane, inspirisane biblijskim likovima, približavajući ih senzibilitetu savremenih čitalaca. Ove knjige su bile popularne i za vjernike i za nevjernike, pošto su njihove poruke univerzalne. Njegove knjige objavljene su u svim krajevima svijeta: u Pekingu, Beču, Sankt Peterburgu, Oslu, Istanbulu, Parizu, Pragu, Bratislavi, Sofiji, Ljubljani, Kairu, Amsterdamu ...

Knjige za đecu i mlade edit

Sa razumijevanjem i humorom, napisao je deset knjiga za đecu i mlade: Svašta u mojoj glaviKako je tata osvojio mamuZaljubljen do ušijuOproštajno pismoSretni daniIgrokazi s glavom i repomPokušaj zaboraviti i Profesorica iz snova, Igrokazi za djecu i Ljeto za pamćenje.

Film edit

Autor je scenarija za film Djed i baka se rastaju (1996), u kojem se oslanja na stereotip o neurotičnom i otuđujućem životu urbanih ljudi, naspram "prirodnijeg" tradicionalnog života na selu.

Radnju filma je smjestio u jednom slavonskom selu u kojem žive đed Stipan i baba Karolina, koji već godinu dana nijesu viđeli ni sina, ni ćerku, niti unučad. Jedne srijede u Zagrebu, njihov sin Branimir i ćerka Emilija saznaju da će im se u poneđeljak roditelji rastati. Brat i sestra su zaprepašćeni tom viješću, te polaze sa svojim supružnicima, Višnjom i Đurom, i đecom nagovoriti svoje roditelje na pomirenje.

Režiju filma je uradio Zvonimir Ilijić.

Nagrade edit

Dobitnik je više od dvadeset književnih nagrada u Hrvatskoj i inostranstvu, uključujući nagradu Central European Time, koja se svake godine dodjeljuje u Budimpešti najboljem srednjoevropskom autoru za cjelokupno stvaralaštvo, kao i nagradu European Circle, koja se dodjeljuje piscima za konfirmaciju evropskih vrijednosti u tekstovima.

Nagrađen je i sa Dr Alois Mock Europapreis 2017, decembra 2017. godine. Ta nagrada se od ustanovljenja dodjeljuje značajnim pojedincima koji su u duhu evropske ideje o zajednici promovisali evropske vrijednosti i jedinstvo kroz svoj književni ili novinarski rad, aktivnosti u javnom sektoru, u organizacijama ili u poslu.[1]

20. marta 2018. godine je dobio Zlatni orden časti za zasluge u Republici Austriji, koji mu je savezni predśednik Republike Austrije dodijelio u Austrijskom kulturnom forumu Zagrebu.[2]

Poveznice edit

Spoljašnje veze edit

  1. [1]
  2. [2]