Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju śećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava.[1][2]
Istorijat edit
Borba za radnička prava je započela kao borba za smanjenje radnog vremena Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmočasovnom radnom vremenu, koja je trebalo da stupi na snagu 1. maja 1886. godine. S obzirom da su radnici do tada radili 10, 12 ili čak 14 časova dnevno, podrška za osmočasovno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vođa.
Pokret edit
Ubrzo je 25.000 hiljada radnika uzelo učešće u pokretu u cilju ostvarenja svojih prava. Centar pokreta je bio Čikago, a bio je organizovan od strane Međunarodne radničke asocijacije. Biznismeni i državne institucije su bile zaprepaštene sve većim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su za adekvatnu odbranu. Policija i lokalna milicija podigle su stepen spremnosti i dobili su i novo naoružanje, a sve to su inansirali lokalni biznismeni. Bez obzira na sve to, do 1. maja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obućarskih i radnika iz ostalih grana privrede.
Napad policije i progon edit
Ali, 3. maja 1886. godine, policija je počela da puca na radnike i tom prilikom su ubijena četiri radnika, a veliki broj je ranjen. Čelnici sindikata su sljedećeg dana sazvali masovni miting na Hajmarket skveru. Miting je prošao bez incidenta, a dok je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača. Tada je 180 policajaca došlo i naredilo okupljenima da se raziđu. Kada je govornik sišao sa platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila i ubila jednog, a ranila mnoge druge. Iako nikada nije tačno utvrđeno ko je bacio bombu, ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na ljevicu i radnički pokret. Policija je upadala i pretraživala domove i kancelarije osumnjičenih radnika stotine ih je uhapšeno bez optužbe. Čelnici radničke partije su uznemiravani, a osam njih koji su bili najaktivniji optuženi su za zavjeru prilikom ubistva koje se desilo u bombaškom napadu na Hajmarketu. Sud je svu osmoricu proglasio krivim, uprkos nedostatku dokaza koji bi ih povezali sa bombašem (od njih osmorice, samo jedan je bio prisutan na mitingu u to vrijeme, dok su se ostali vec bili razišli) i osuđeni su na kaznu smrti.
Odjek edit
Dogadjaji iz 1886. i pogubljenje radnika je uticalo na svijest naroda i budućih generacija radnika[3]. Ema Goldman[4], koja je tih godina tek imigrirala u SAD, kasnije je isticala da su ti događaji predstavljali njeno političko rođenje. Lusi Parsons[5], udovica Alberta Parsonsa, pozivala je siromašne da svoju ljutnju usmjere ka onima koji su i odgovorni za to njihovo stanje bogatima. Država i ostatak državnih institucija prikrivajući istinu o ovom događaju, željele su da "zatru" sjeme bilo kakvih mogućnosti da se radnici organizuju, ali na radnicima je da se sjećaju i obilježavaju ovaj dan, jer on nema samo istorijski zanačaj, već predstavlja početak organizovanja radnika u cilju borbe za svoja prava.
Simbol edit
Međunarodna radnička organizacija (prva međunarodna organizacija te vrste u svijetu) 1889. godine proglasila je 1. maj praznikom radničke klase, kao znak sjećanja na događaje u "Hajmarket Martirsu". Crvena zastava je postala simbol radničke krvi koja je pala za ostvarivanje radničkih prava.