Wp/cnr/Manastir Stanjevići

< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Manastir Stanjevići

Manastir Stanjevići se nalazi u podlovćenskoj Crnoj Gori (iznad Budve i sela Pobora), odnosno na južnim padinama Lovćena. Nastanak manastirskog zdanja (nadmorska visina od 787 m) vezuje se za rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepčeva Petrovića.

Istorijat edit

Stanjevići se prvi put pominju 1714. godine kao manje utvrđenje u koje se sklonio vladika Danilo, nakon što su Turci opustošili Cetinjski manastir. Po povratku iz Rusije sagradio je hram koji je posvetio Svetoj Trojici a nekadašnji dvorac Crnojevića je obnovio i pretvorio u manastirski konak 1724. godine. Posle njegovog povratka na Cetinje izvjestan broj monaha ostaje u Stanjevićima. Izvjesne popravke i dogradnju manastirskog kompleksa vrši mitropolit Sava Petrović. Tu je, krajem XVIII vijeka osnovao svešteničku školu, koju je pohađao Sveti Petar Cetinjski. . U manastiru je radila škola za opismenjavanje, koju je pohađao i Petar I Petrović. Smrću Petra I manastir polako gubi na značaju, jer je Petar II rađe boravio u Podmainama, kako bi bio bliže moru zbog ośetljivog zdravlja.

Pod pritiskom Austrije Petar II Petrović Njegoš je bio primoran da joj proda crnogorske manastire u Primorju – Podmaine (1837) i Stanjeviće (1839). Manastir Stanjeviće Austrijanci pretvaraju u jako pogranično utvrđenje, pa je monumentalni kompleks više ličio na kasarnu nego na manastir. U bokeljskom ustanku 1869. godine manastirska građevina je u velikoj mjeri oštećena i porušena. Tek u najnovije vrijeme počela je njegova obnova, koja još uvijek traje.

Ruska krtola edit

U doba gladi u Crnoj Gori Petar I Petrović(1786), kada se posljednji put vraćao iz Rusije, donosi śeme krompira, koji je zasađen upravo na manastirskom imanju u Stanjevićima, odakle je ubrzo raširen po cijeloj Crnoj Gori. Do danas se u Crnoj Gori zadržala sorta ruska krtola, ali je sve manje ima. O tome piše Mladen Crnogorčević u Crkve i manastiri u općini Budvanskoj (Mladen Crnogorčević: Crkve i manastiri u općini Budvanskoj, Zadar, 1901, str. 25) : Pri ruševinama manastirske pojate i guvna je zgrada, gdje je Sv. Petar, vrativši se iz Rusije, najprvi odnjivio korun (krtolu), za koji do tada nijesu znali Crnogorci ni Primorci, a od tada ne znaju za glad.

U manastiru Stanjevići Petar I Petrović je svojom rukom napisao tekst prvog crnogorskog zakonika (Zakonik opšti crnogorski i brdski), koji je potom ovdje izglasan na zemaljskom saboru. Donošenjem tog akta postavljeni su pravni temelji moderne crnogorske države, čime je trasiran put njenog budućeg društvenog i političkog razvoja.

Na zemaljskom saboru održanom 18. oktobra 1798. godine Zakonik opšti crnogorski i brdski u manastiru Stanjevići izglasan je Zakonik opšti crnogorski i brdski (tzv. Zakonik vladike Petra I Petrovića), koji je imao 16 članova. Drugi dio Zakonika (od 17. do 33. člana) donijet je 17. avgusta 1803. godine na narodnoj skupštini na Cetinju. To je prvi akt u istoriji Crne Gore koji je formalno-pravno imao odlike punovažnog zakonskog teksta.

Na zemaljskom zasijedanju u Stanjevićima izabrano je i Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog (poznato u narodu pod nazivom Kuluk), kao centralni organ zemaljske vlasti konstituisane crnogorske države novog vijeka. Ovo centralno zemaljsko „praviteljstvo“ je brojalo „pedeset činonačelnikov“.

Izglasavanje Zakonika i izbor zemaljskog praviteljstva predstavlja prelomni događaj u daljem istorijskom, političkom i državno-pravnom ustrojstvu i razvoju crnogorskog naroda. Po riječima samog vladike, iskazanim nekoliko decenija kasnije, donošenjem zakonika i izborom zemaljskog praviteljstva započelo je zlatno doba crnogorske istorije. Ono je označilo, ili trebalo da označi, spremnost Crne Gore da kao organizovana državna zajednica uđe u evropsku porodicu naroda. Vladar koji je sve te poduhvate smišljao i njima rukovodio bio je svjestan mogućnosti da i mali narodi mogu stvarati veliku istoriju (Istorija Crne Gore, knjiga 4, tom 1, Titograd, 1967, str. 46).

Poveznice edit

Izvori edit

  • Mladen Crnogorčević: Crkve i manastiri u općini Budvanskoj, Zadar, 1901
  • Istorija Crne Gore, knjiga 4, tom 1, Titograd, 1967