Madam Bovari - čuveni roman Gistava Flobera. Djelo koje će mu poslije prvobitnih nevolja donijeti ogromnu slavu i obilježiti njegovu stvaralačku djelatnost. Riječ je o knjizi koja je zajedno s Bodlerovom zbirkom pjesama Wp/cnr/„Cvijeće zla“, objavljenom 1857. godine, označila izuzetno značajan književni događaj u francuskoj književnosti. „Madam Bovari“ je 1856. godine fragmentarno počela izlaziti u francuskome magazinu „La Revue de Paris“ („Pariska revija“), da bi ubrzo nakon toga izazvala osudu cjelokupne javnosti, koja je Flobera optužila za nemoral i uvredu tadašnjega francuskog društva zbog čega je i pokrenut sudski proces. Za razliku od Bodlera koji je osuđen, Flober je oslobođen optužbi zahvaljujući advokatu i prijatelju njegove porodice, kome je posvetio prvo izdanje svoga romana, čija je popularnost, nakon svega toga, dobila još veće razmjere. „Optužen zbog povrede naravi i javnog morala, dva ljupka sinonima koji su dve glavne tačke optužbe. Ja sam imao na teretu i treću povredu, verskog morala, kad sam izišao pred Osmi sud sa Gospođom Bovari. Taj mi je proces napravio ogromnu reklamu, i njoj pripisujem tri četvrtine svog uspeha“, piše Flober Gi de Mopasanu. Pojedini izvori navode da je knjiga, nešto kasnije, 1864. godine zabranjivana u Italiji, a 1954. u SAD-u. I pored toga, djelo je postalo „nepremašeni uzorak onog i onakvog romana kakav je realizam shvatio kao vrhunsko dostignuće cjelokupne književnosti“. Takođe se smatra da je lik gospođe Bovari jedan od najintrigantnijih u svjetskoj književnosti, pa je njena uloga i te kako privlačila filmsku produkciju, zbog čega se njen lik šest puta našao na filmskome platnu.
Fabula
editPriča o nesrećnom braku i tragičnoj smrti mlade žene u malogradskom okruženju francuske pokrajine Normadije polovinom XIX vijeka. Romantična i sanjarenju sklona Emma dosađuje se uz dobrodušna ali ograničena muža, seoskoga ljekara. U mladom pisaru Leonu otkriva platonsku „zagonetnu simpatiju“ koju prekida njegov odlazak u Ruenu. Emu, zatim, osvaja rutinski zavodnik Rudolf, uz kojeg će upoznati strast i ljubavnu užitak. Kada ju i on napusti, Ema postaje lakim plijenom mjesnog zelenaša tražeći utjehu u depresivnim kupovinama i trošenju bez pokrića. Saćerana pred zid od vjerenika, shvatajući da ne može očekivati pomoć i razumijevanje, otruje se arsenom pred očima zaprepašćenog muža. Nesrećni Čarls Bovari umire od tuge za ženom koju je obožavao, dok će Emin Wp/cnr/antipod, uspješno društveno integrisani, cnični ljekar Homais neometano nastaviti svoju filistarsku karijeru. Flober je ovom sumornom pričom želio ostati u registru svakodnevne stvarnosti, a sama ideja za roman potekla je iz crne hronike lokalnog dnevnog lista, što je trebalo biti jamstvo njezine autentičnosti. Poznata njegova rečenica: "Ema, to sam ja." iskazuje empatiju pisca prema junakinji koju istovremeno kudi zbog naivnosti i sanjarenja. Pardoksalni ton romana proizilazi iz te mješavine ironije i poistovjećivanja, pogleda istovremeno izvanjskog i unutrašnjeg. Ema nije zaluđena romanima svoje mladosti, kao što se to fabularno, a zapravo metafikcionalno motiviše u fabuli. Ona je katalizator i nositelj nesvjesne pobune protiv uskoće svoje sudbine, đe je svaki uzlet mašte unaprijed osujećen, pa je po tome slična samom autoru. Njezina je greška da od svojih partnera očekuje upravo ono što joj oni ne mogu dati: Na Emin zanos i žudnju odgovara prizemnost malograđanske okoline, bezizglednost promjene, ograničenost i ośećajna mlakost drugih. Floberova je tehnika nova: On brižljivo gradi velike prizore koji nose roman, a simultanost raznorodnih elemenata (antologijski je primjer kakofonija zvukova, mukanje i ljubavnoga gugutanja u prizoru stočnog sajma), sarkastičnoga i potresnoga, metaforičnoga i realističkoga, ima funkciju pjesnikova višeperspektivnog predočavanja svijeta. U fabularnoj liniji nema kulminacije, to je knjiga "ni o čemu", o proticanju života, o posebnoj nijansi sivila. No Floberov majstorski eksperiment ide dalje od dedramatizovanja fabule, od sugerisanja proticanja vremena u kontinuitetu uprkos fragmentarnoj i epizodičnoj kompoziciji od opšteg paradoksalnog tona simpatije i jetkosti. Neporedljiva vrijednost romana proizilazi iz potpuno osviještenog odnosa prema tekstu i već posve modernog poimanja pisanja kao mukotrpnog brušenja izraza do potpune prožetosti lične vizije i jezika u stilu koji je sam po sebi apsolutni način viđenja stvari. Sav svoj životni zanos Flober posvjećuje umjetnosti riječi i romanu u kojem vidi sintezu modernog mita, ostvarene metafore, kritičke, lične, pjesničke i simbolične vizije stvarnosti. Ta, analoškim i paradoksalnim značenjima, bremenita vizija, po uzoru na stvarnost razapeta je između želje i praznine, trivijalnoga i stvaralačkoga. To je jedan od najslavnijih romana svjetske književnosti uopšte. Smatra ga se uzorom poetike realizma, koja je tim djelom došla do svojeg vrhunca, nagovještavajući, u kontinuitetu, poetiku naturalizma. Tim se romanom pisac želio izliječiti od romantizma svoje mladosti. Međutim, to je najprije majstorsko ostvarenje njegove lične poetike, kojom želi iz životne banalnosti, i to isključivo snagom jezika, dakle stilom, ostvariti vrhunski umjetnički domet te iz ružnoće stvoriti - ljepotu.
Literatura =
edit- Gistav Flober: Pisma, Nolit, Beograd, 1964.
- Dunja Detoni-Dujmić:Leksikon svjetske književnosti; djela, Školska knjiga, Zagreb, 2004, 192.