Pojam edit
Kotorska slikarska škola naziv je za slikarsku školu iz Kotora koja je svoja najveća dostignuća postigla u XIV vijeku. Njeni majstori bili su neki od najboljih slikara srednjovjekovne epohe na južnoslovenskom tlu, a njihovi radovi danas se čuvaju na prostoru od Rima do Sinaja. Svoju slikarsku fizionomiju ova škola odaje shvatanjem po kome se zidno slikarstvo ne može zamisliti kao zasebna, od drugih primijenjenih umjetnosti odvojena djelatnost. Slikanje na vlažnome malteru zida, na dasci, na knjizi ili na rezbariji od drveta i kamena nije bilo razdvojeno; sve to ukupno činilo je, sa zlatarstvom i juvelirstvom, intarzijom i inkrustacijom, jedinstvenu umjetnost. Zetsko-zahumska tradicionalna shvatanja snažno su se zabarikadirala u iluminiranoj knjizi, drvorezu, klesarskoj obradi kamena, umjetničkome marangunstvu (stolarstvu), aržanteriji, ukrašavanju kožnih predmeta i tekstila. Kotorska škola je u svoje ateljee primila i tzv. picturo graeco, poznatu i u drugim jadranskim gradovima. Đe je stanovništvo ostalo isključivo katoličko, slikari koji su dolazili iz Grčke zatvarali su se u svoj etnički krug. U Zeti su oni već u drugoj generaciji bili slovenizirani. Naziv pictores graeci dobili su zato što su za katolike bili šizmatici, a u njih su ubrajali i one Zećane koji su primili pravoslavlje. U Kotoru ih je bila čitava kolonija, a poznati su kao Grci samo tri: Nikola i Manojlo iz prve i Georgije iz druge polovine XIV vijeka. Jedan kotorski slikar Dečana, Srđ, već nosi primorsko ime. U Kotoru se formirala i veoma cijenjena ikonopisna radionica iz koje je proizašao niz velikih ikona. Iz te radionice je i vatikanska ikona Petra i Pavla s kraljicom Jelenom i njenim sinovima Dragutinom i Milutinom kao donatorima (prije 1314) i čuveni oltar u kripti katedrale Barija (1319–1325) sa skupocjenim ikonama, skulpturama i sarkofagom u srebru koje je za kraljeve Milutina i Dečanskog podigao Obrad Desislavin iz Kotora. Od te čitave skupine visokih umjetničkih obilježja ostala je samo velika ikona Sv. Nikole. Po njoj i onoj u Vatikanu može se najbolje pratiti samosvojstvo stila kotorske slikarske škole – simbioza vizantinizama i romanizama.
Freskoslikarstvo edit
Ako se ima u vidu da je bezmalo stotinu crkava Zete bilo ukrašeno freskoslikarstvom i da je graditelj i skulptor Dečana fra Vito povukao za sobom velik broj kotorskih slikara koji su najvećim dijelom islikali ovaj spomenik – bez premca u čitavome mediteranskom medijevalnom zidnom slikarstvu po broju kompozicija i slika i po enciklopedijskoj potankosti u iznošenju biblijskih i hagiografskih tema – biće jasno o kakvoj je cjelini riječ. Kotorska slikarska škola je u toku svoga djelovanja za više od pola vijeka ostavila ogroman broj raznovrsnih djela ne samo u Zeti i Raškoj, nego i u Bosni i Dalmaciji. Kako je rečeno, izlazak iz komunalnih okvira jednoga grada omogućio je umjetnosti Zete da još jednom zablista i svoj udio unese u riznicu velikih stilova balkanskih naroda.
Ikonopis edit
Dosad najstariji u nauci poznati spomenik kotorske slikarske škole jeste ikona Sv. Petra i Pavla iz XIII vijeka, koja se čuva u Vatikanu. Donatori ove ikone su kraljica Jelena Kurtene sa sinovima Dragutinom i Milutinom. Osim ove nađeno je na raznim stranama još nekoliko ikona za koje je utvrđeno da su proizvod iste ikonografske škole. Dvije od njih potiču sa Sinaja. Na jednoj je portret Sv. Pavla (čiji je lik gotovo identičan s istoimenim svecem, datim u paru s likom Sv. Petra na vatikanskoj ikoni), a na drugoj su likovi obojice apostola Sv. Petra i Pavla. Istoj školi pripadaju i dva Pavlova portreta u menologu priprate dečanske crkve. Sasvim je izvjesno da su naznačene ikone pripadale svojevrsnoj kotorskoj slikarskoj školi. Stilsko-ikonografska analognost vatikanske ikone s onima nađenim na Sinaju i u Dečanima ustanovljena je prilikom proučavanja bogate pinakoteke Sinajskoga manastira, u kojemu su nađena mnoga djela kotorskih ikonopisaca. Takođe se s velikom vjerovatnoćom pretpostavlja da ih je sinajskom svetilištu poklonila kraljica Jelena. Pouzdano je dalje utvrđeno da istoj ikonografskoj školi pripada i tzv. Gospa buvanska, tj. ikona iz Crkve Sv. Ivana u Budvi. Stilsko-koloritskom analizom utvrđeno je da i ova ikona pripada apulijsko-vizantijskom pravcu i da je djelo domaćega majstora s kraja XIII vijeka. Osobiti značaj budvanske Gospe je u tome, što će i kad bude očišćena, moći da se uzima za tipičan primjer produkcije domaće škole prema kojemu se, komparativnom metodom, utvrđuje koje sve ikone nađene na strani pripadaju kotorskoj školi.
Zajedničke stilsko-izražajne karakteristike pomenutih ikona nađenih na raznim geografskih koordinatama svojevrsna su potvrda postojanja jednoga zanatskog centra, koji se mogao održati više od pola vijeka zato što je stekao svojstva slikarske škole. Iako je freskoslikarstvo Dečana činilo najveći umjetnički domet kotorske slikarske škole, živopisanje ovoga značajnog spomenika nije stavilo tačku na njeno djelovanje. Za posljednje nauci poznato što je ona dala mogu se smatrati freske Manastira Rudenice u Srbiji iz 1402–1410. godine. Potvrdu za to pruža potpis slikara Teodora, utisnut u oltar crkve pored Bogorodična portreta. Ime ovoga slikara dovodi se u vezu s Teodorom Savinim iz Kotora, učenikom Georgija Grka, odseljenim u Dubrovnik 1377, o kojem posljednja vijest u ovome gradu potiče iz 1385. godine. S obzirom na stilsko-izražajne karakteristike naslonjene na apulijsko-grčke izvore, kotorska ikonografska škola dobila je nadimak „grčke slikarske škole“ (pictura graeca).
Stil edit
Nedovoljno je sačuvanih slikarskih djela da bi se mogao pratiti kontinuitet ove škole. Ni pomeni velikoga broja piktoresnih majstora u arhivskoj građi ne nadomještaju tu prazninu. Međutim, kontinuitet je moguće posredno rekonstruisati na osnovu jedinstva stila prepoznatljivoga u obradi metala i drveta, odnosno u izradi oruđa, oružja i nakita u metalnoj i drvenoj skulpturi i plastici, metodom kakav je primjenjivan u proučavanju sendenijsko-karolinške slikarske škole, tj. ispitivanjem pikturalnih i drugih tehnika na temelju analogija s umjetničkim djelima sličnoga sadržaja. Okrenutost Kotora vizantijskoj slikarskoj umjetnosti sasvim je razumljiva kad se zna da je ovaj grad, stvarno ili nominalno, oko 400 godina bio pod vizantijskom vlašću, dijeleći sudbinu poznatih kulturnih i administrativnih centara na istočnoj obali Jadrana. Iako je grčki uticaj na kotorsko slikarstvo bio neposredno prisutan sve do 1180. godine, od trenutka potčinjavanja Zete Raškoj nije više mogao da se razvija u tradicionalnom pravcu. Naprotiv, od toga trenutka ikonografsko slikarstvo Kotora ulazi u fazu transformacije. Pronalazeći sopstvene izražajne mogućnosti, ta umjetnost se postepeno udaljava od svojih uzora i poprima karakteristike domaćega umjetničkog izraza. Kroz sličnu fazu razvoja prolazili su i drugi centri jadranskoga primorja: Dubrovnik, Zadar i Split. Za razliku od kotorske, tamošnje slikarske radionice nijesu nadrasle lokalne okvire. Kotorska se pak vinula visoko, zahvaljujući pogodnosti koja joj se ukazala. Naime, raški vladari Stefan Dečanski i Dušan pružili su šansu kotorskim majstorima da na velikim površinama svojih crkava iskažu umjetničke mogućnosti. Tu su priliku oni sjajno iskoristili.
Vizantizam edit
Kotorska slikarska škola razvila se na tradicijama narativne umjetnosti paleologovske renesanse. Prenaglašeno uronjavanje u paleologovski vizantinizam možda je i bilo razlog njezina brzog iščezavanja. Okrenutost vizantinizmu nije značila i negaciju uticaja katoličkog Zapada. Naprotiv, kotorska škola je na autentičan način u sebe upila oba ta žanra. Osim već navedenih primjera, potvrdu za to pokazuje jedna zanimljiva ikonografska zbirka. U depozitnoj kolekciji obrednih, ukrasnih i drugih upotrebnih predmeta župana Dese, sina raškoga kralja Vladislava i njegove majke Beloslave, povjerene na čuvanje Dubrovniku, a koju su Kotorani preuzeli 1281. godine, između ostalog, nalazi se i dvadesetak ikona. Među njima su dvije s likovima apostola Petra i Pavla, na dvijema drugima je lik arhanđela Mihaila, dok su likovi Hrista i Bogorodice dati na četiri ikone. Ostali svetitelji čije likove srijećemo na njima prikazani su samo po jedanput. Idući tragom analogije, izgleda izvjesno da je jedna ikona iz pomenute zbirke poslužila živopiscu da je replicira prilikom izrade Imago pietatis u crkvi u Gradcu, zadužbini kraljice Jelene.
Kraljica Jelena edit
U vezi s pomenutom kotorskom kolekcijom valja još dodati da njene ikonografske pojedinosti imaju svoje podudarnosti u benediktinskim opatijama Sv. Mihailo na Prevlaci i Sv. Teodor i napokon u onoj Sv. Đorđija na ostrvcu pred Perastom, koja je kao benediktinsko središte bila najznačajnija u Boki Kotorskoj. Što u samome Kotoru nije ništa sačuvano od slikarskoga opusa iz bilo koje faze rada škole, uzrok valja tražiti u pokretu reformacije, koji je poslije Tridentskoga koncila (1545–1563) zahvatio i zetske primorske gradove, đe su slikarska djela u vizantijsko-pravoslavnoj tradiciji bila sistematski uništavana. Taj talas preživjela su samo djela koja su se našla u Srbiji i djelimično u pravoslavnim sredinama u inostranstvu, ali i onđe samo dio onoga što je bilo vrijedno. Poznato je da su nemanjićki vladari i prije kraljice Jelene spoznali i koristili umjetničko iskustvo zetskih primorskih majstora, osobito Kotorana, najrazličitijih struka i zanimanja, povjeravajući im poslove na podizanju i ukrašavanju svojih dvorova i svojih sakralnih zadužbina. Ipak, kraljica Jelena, naročito otkad joj je Zeta data na upravljanje, žarom vladarke, obrazovane katolkinje i vizionarke, učinila je sve da u svojoj zemlji podstakne široku kulturnu akciju, između ostaloga, i kao donator mnogobrojnih crkava i manastira. Stoga je razumljivo da je s drugim umjetničkim stvaralaštvom i ikonografsko zanatstvo, na prvom mjestu u Kotoru, pod njenim pokroviteljstvom počelo poprimati svojstva škole koja traga za sopstvenim izrazom.
Osim već poznate ikone Sv. Petra i Pavla, koju je kraljica Jelena poklonila Crkvi Sv. Nikole u Bariju a koja se čuva u Vatikanu, ona joj je, sa sinovima Dragutinom i Milutinom i unukom Stefanom Dečanskim, darovala još tri ikone. Jedna od njih bila je manjih razmjera, s poprsjem sveca partona (Sv. Nikole) i likovima Jelene i njenih sinova. Za tu ikonu vjeruje se da je bila nalik na onu Sv. Petra i Pavla što se čuva Vatikanu. Nastala je između 1276. i 1314. godine. Druga ikona zapravo je srebrna pala, sastavni dio oltara, postavljena iznad svečeva sarkofaga. Može se povjerovati Mavru Orbiniju koji je 1601. godine objavio donatorski natpis iz kojega se vidi da je riječ o skupocjenome daru – čitavoj srebrnoj kućici. Po pričanju istraživača, na srebrnim pločicama bile su u polureljefu utisnute mnoge figure različitih dimenzija s natpisima. Ma koliko bile važne pomenute dvije ikone, mi o njima saznajemo samo na osnovu opisa istraživača, jer su prilikom restauratorskoga zahvata u XVII vijeku izgubile autentičnost, premda su vraćene đe su bile, ali u novom izdanju. Stoga je, s naučne tačke gledišta, najvažnija treća ikona, čiji je donator bio Stefan Dečanski. Istraživanje Pavla Mijovića pokazalo je da je bila poklonjena manastiru u Bariju 1325. godine. Mada je i ona pretrpjela izvjesne restauratorske intervencije, izgubivši od svoje autentičnosti osobito u koloristici, ali i izrazu, pruža dosta važnih podataka u stilsko-ikonografskome pogledu.
Ikone edit
Prije svega pada u oči da nema sličnosti sa živopisom u raškim crkvama u unutrašnjosti zemlje iz prve polovine XIV vijeka. Odudaranje portreta Sv. Nikole s ove ikone od poznatih likova ovoga sveca iz srpskih crkava skreće pažnju ispitivača na jednu naglašenu karakteristiku kotorske slikarske škole. Na njoj, naime, nema ni traga od srpsko-vizantijskoga ikonografskog manira. Štoviše, iz nje upadljivo zrači apulijsko-vizantijski koloristički izraz, u spoju paleologovske naracije sa zapadnjačkim motivskim rješenjima. Po likovnoj stilizaciji i predstavama iz svetiteljskoga života, ova ikona najviše naginje zdepastoj figuri Sv. Nikole s reljefne ikone izrađene u kamenu na istočnoj fasadi bazilike u Bariju. Može se smatrati nespornim da su kotorski freskisti ukrašavali crkve franjevačkih manastira u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru, koji su podignuti 1288. godine. Na crkvama u Kotoru i Baru imali su na raspolaganju prostor za izradu monumentalnih figura, što su oni vjerovatno dobro iskoristili, s ciljem da daju izraza svojem slikarskom daru.
Na svoj način to potvrđuje fragment scene iz velikoga slikarskog ansambla u Crkvi Sv. Đorđa u Baru. Na tome fragmentu je kompozicija, koja prikazuje Sv. Đorđa kako ubija aždaju. Nad njim je figura Hrista Pantokratora, a u uglovima gore minijaturne figure Hrista i Bogorodice. U pitanju je stilsko-izražajni detalj, koji se uklapa u spoznajne karakteristike rane faze kotorske slikarske škole. Uopštavanjem osobenih crta kotorske slikarske škole, na osnovu fragmentarnih ostataka fresaka iz Budve, Vatikana, Barija i Bara, nameće se zaključak da je ona krčila sopstveni put razvitka stvaranjem sopstvene ikonografske konture, koja se može smatrati prvom fazom njezina razvoja. Mada čini važnu komponentu u njezinu trajanju i koncipiranju, rana ikonografska faza kotorske slikarske škole ipak je tek početni izraz njenih slikarskih vrijednosti. Ono po čemu ona dobija atribut i obilježje škole je, van sumnje, njeno freskoslikarstvo. Majstori kotorske slikarske kolonije su, između ostalih, živopisali više od 20 crkava u Primorju od posljednjih decenija Xlll do tridesetih godina XIV vijeka, dakle u vrijeme kad je Kotor stekao ugled značajnoga slikarskog centra. Iako joj je pripisivan naziv „grčke škole“, zbog jasno naglašenih primjesa paleologovskog vizantinizma u njezinu slikarstvu, sasvim je sigurno da su sudionici kotorske slikarske škole bili domaći ljudi, ugledni kotorski građani, nezavisno od svojega porijekla.
Pripadnici edit
Od pripadnika vjerovatno brojne kotorske slikarske škole u sačuvanim arhivskim podacima javljaju se imena samo trojice njih, i to upravo onih s grčkom gentilnom atribucijom. To su Nikola Grk i Manojlo Grk, pripadnici starije generacije, čija se imena pominju u prvoj, i Georgije Grk, u drugoj polovini XIV vijeka. Osim njih trojice, zabilježeno je još samo ime Srđa „grješnog“, potpisanog ispod fresaka u śevernome paraklisu Dečana iz prve polovine XIV vijeka. Nasuprot rijetkih pomena slikara u arhivske spise kotorske notarske knjige unesena su mnogobrojna imena zlatara i pripadnika drugih umjetničkih zanata. Imena slikara ispuštena su valjda jer su oni u to vrijeme bili uglavnom angažovani van samoga Kotora.
Nikola Grk edit
U svojstvu slikara Nikola Grk se pominje dvaput u arhivskim vijestima. Prema hronološkim podacima, pripadao je najstarijoj generaciji kotorskih ikonopisaca iz doba kraljice Jelene. Na jednome mjestu je Nikola Grk pomenut i kao građanin Dubrovnika, što čini važnu pojedinost u pogledu veza i međuuticaja onovremenih kotorskih i dubrovačkih majstora ikonopisaca.
Manojlo Grk edit
Drugi kotorski slikar čije ime stvarno asocira na njegovo grčko porijeklo bio je Manojlo Grk, nešto mlađi savremenik kolege po struci Nikole Grka. On se pominje kao iluminator ćirilskih bosansko-hercegovačkih rukopisnih crkvenih knjiga. Potpisao se na tzv. Mostarskom (Manojlovu) jevanđelju i Cvjetnom triodu, koji se nalazi u Publičnoj biblioteci u Sankt Peterburgu i Divoševu jevanđelju, otkrivenom (1960) u Crkvi Sv. Nikole u Podvrhu kod Bijeloga Polja. Karakteristično je da sva tri rukorisa imaju marginalije na grčkome jeziku te sličnosti u pisanju riječi i slova. Uočljivo je da je iluminator Mostarskoga jevanđelja i Trioda iskazao ista žanrovska svojstva, dok zbunjuje pomalo što je u pogledu slikarske kreacije Divoševo jevanđelje nadvisilo oba ta rukopisa. Ali kako se vrijeme narudžbine Divoša Tihoradića poklapa s periodom života i rada Manojla Grka, ne bi trebalo sumnjati da je on iluminator i ovoga djela.
Iluminacije u Divoševu jevanđelju stoje u dubokoj stilskoj vezi s minijaturama Miroslavljeva jevanđelja, čime se uspostavlja eventualni kontinuitet među njima. Mada daleka, slobodno se može reći da je biljna i životinjska („zvjerinja“) ornamentika Divoševa jevanđelja samo donekle prilagođena „replika“ Miroslavljeva jevanđelja, ukrašena velikim inicijalima s ljudskim figurama. Iz sume ostalih samo dva inicijala ilustruju događaje iz Jevanđelja, dok većina drugih ima oblik stuba sa zoomorfnim i antropomorfnim predstavama lova, analognim onima u Miroslavljevu jevanđelju. Ostatak inicijala ukrašen je geometrijskim i biljnim trakama, opet kao u Miroslavljevu jevanđelju. Iluminoznost Divoševa jevanđelja nije neka slučajna izolovana pojava. Može se smatrati, u izvjesnome smislu, njegovim produžetkom. Ukrasna ornamentika Divoševa jevanđelja proizišla je iz iste one ikonografije i estetskoga ukusa koji čini koncepcijski siže tvoračkoga djela fra Vita Kotoranina, graditelja Dečana.
Osnovna odlika stila kotorske slikarske škole bila je fleksibilnost, sposobnost osmišljavanja inspirativnih intencija naručioca, a da pritom i takva adaptivna djela ponesu u sebi oznake osobenog autentičnog stvaralaštva, u čije su tkivo bili ugrađeni elementi uticaja Istoka i Zapada. Kotorani su stoga podjednako mogli raditi narudžbine srpskih vladara u duhu paleologovske ikonografije kao što su znali slikati u italsko-vizantijskome maniru ukrašavajući površine značajnih katedralnih crkava u Zetskome primorju i šire. U pogledu prilagodljivosti njihova umjetnička ruka nije zatajila ni kad iluminiraju pravoslavne kodekse, unoseći u njihove minijature elemente romanike i romano-gotike. Domaća slikarsko-koloristička komponenta kotorske slikarske škole dosegla je bila čak te visine da su je u mnogo čemu podražavali i sami grčki slikari, koji su dolazili u dodir s talijanskom romano-gotikom i njenim zetsko-primorskim ekvivalentom. Tako je u umjetničkome profiliranju zemalja koje su se naslanjale na jadransku obalu u XIV vijeku nastao svojevrsni slikarski kosmopolitizam, nezavisno od toga što se tada bio već žestoko produbio idejno-filozofski i jeretički jaz između pravoslavlja i katolicizma. Premošćavanje tih antagonizama i prilagodljivost kotorske slikarske škole složenim odnosima koji su se ukrštali u Zeti dosegla je visine virtuoznosti.
Georgije Grk edit
Najmlađi i ujedno posljednji iz generacije kotorskih slikara čije se ime pominje u arhivskoj građi bio je Georgije Grk. Prvi put je pomenut 1377, a po jednome podatku iz 1398. godine uvršćen je među umrle, iako godina njegove smrti nije utvrđena. O njegovu slikarskom radu ne zna se gotovo ništa, osim što se pominje kao kotorski slikar s ateljeima u rodnome gradu i u Dubrovniku, kao i njegov prethodnik Nikola Grk. Da je Dubrovnik, već po tradiciji, postajao drugi zavičaj nekih kotorskih slikara, vidi se i po tome što su u tome gradu dio slikarske karijere stekli i mladi stvaraoci iz Kotora iz XV vijeka, kao Đorđije i Pavle Bazilj i Lovro Dobričević, jedan od utemeljivača dubrovačke slikarske škole. Kao slikari s Dubrovnikom su ostali neraskidivo povezani i Dobričevićevi sinovi Marin i Vicko.
Posredno se nazire da je uticaj kotorske škole na dubrovačko slikarstvo u XIV vijeku bio znatno veći nego što se obično misli. Sasvim je sigurno da su kotorski živopisci u Srbiji Dušanova vremena uživali znatno veći ugled i povlastice od dubrovačkih, kao što je u narednome stoljeću dubrovačka škola bila na glasu u italijanskim umjetničkim metropolama, nasuprot kotorskoj, koja je tada bila u opadanju. Pravu mjeru vrijednosti kotorske slikarske škole toga vremena nije moguće izreći jer su ostaci njezina stvaralaštva koje je do nas doprlo neznatni. Skromna naša znanja donekle se upotpunjavaju kompariranjem njenih s analognim slikarskim djelima anonimnih autora. U te spadaju ona s istovjetnom slikarskom koncepcijom, izvedena u istome stilu, korišćenjem odgovarajućih tehnika.
Njene osobenosti i karakteristike donekle osvjetljavaju ostaci fresaka u Katedrali Sv. Tripuna u Kotoru, iz posljednje četvrtine XIV vijeka. Otkriveni su, naime, ostaci kompozicije Smrt Hristova u glavnoj apsidi crkve. Iz arhivskih podataka vidi se da je 1331. godine bio potpisan ugovor s „grčkim slikarima“ u Kotoru za živopisanje bočnih i centralne apside, krstastih svodova u istočnome dijelu hrama Sv. Tripuna, zatim pilastara i ostalih zidnih i svodnih površina prekrivenih finim malterom pripremljenim za slikanje. Godine 1443. godine pominje se freska Sv. Nikole pod jednim svodom. Kod kotorskoga renesansnog pjesnika Bolirisa stoji da je u prvoj polovini XVI vijeka hram Sv. Tripuna bio dekorisan tolikim buketom slika, da ih je veoma teško prebrojiti. Nedavno su, po drugi put, otkrivene još dvije scene iz Hristova stradanja u glavnoj apsidi crkve – Raspeće i Skidanje s krsta. Prema stilsko-izražajnim obilježjima koja nosi smatra se da se kotorska ikonografija s kraja XIV vijeka komponovala iz uticaja koji je iz Germanije i Francuske priješao u južnu Italiju, a odatle u Kotor. Slikanje scena iz ciklusa Stradanje, u apsidama crkava, priješlo je iz Kotora u Srbiju. O tome svjedoči živopisanje tih scena u Crkvi Sv. Dimitrija u Peći. Natpis na latinskome i grčkome jeziku iznad scene u kojoj su predstavljeni rimski vojnici, koji razdjeljuju Hristove haljine, isto kao i u dečanskome Raspeću vizantijskoga ikonografskog izraza, svojevrsna su simbioza romano-gotike s vizantijskom stilskom formom, što čini žanrovsku sintezu kotorske slikarske škole pomenutoga vremena. I na ovim scenama jasno se vide zdepaste figure kratkih vratova i nogu, kakve su već zapažene na vatikanskoj ikoni Sv. Petar i Pavle. To je ono što u pogledu osnovnih linijskih izraza daje pečat kotorskoj školi, čak i onda kad je već poprimila obilježja paleologovske renesanse: smanjivanje figura, ekspresiju izraza i pokreta, scensku gustinu, živi kolorit i osobito tonsko oblikovanje.
Poveznice edit
Izvori edit
- Dragoje Živković, Istorija crnogorkoga naroda, tom I, Cetinje, 1989.
- Pavle Mijović, Umjetničko blago Crne Gore, Beograd-Titograd, 1980.