Wp/cnr/Jovan Martinović

< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Jovan Martinović

Jovan Martinović rođen je, 27. decembra 1886, u Bajice u porodici Pera Božova, perjaničkog barjaktar, nosioca Zlatne medalje za hrabrost i proslavljenog junaka sa Vučjeg dola.

Biografija edit

Služio je jednu godinu u crnogorskoj vojsci u Prvom bataljonu Prve brigade. Jedno vrijeme radio je u Dubrovniku. Otišao je za SAD najvjerovatnije 1905. godine brodom TC „Enry“ iz Patrasa u Grčkoj zajedno sa još četiri Martinovića. Narednih osam godina proveo je u mjestima zapadnog SAD-a i Kanade radeći u američkim rudokopima, a živeći sa crnogorskom kolonijom.

Prvi svjetski rat edit

Kada je izbio Prvi svjetski rat 1914. godine nalazio se u Edmontonu u Alberti i na poziv svoje domovine imao je namjeru da se priključi crnogorskoj vojsci u odbrani Crne Gore. Međutim, zbog tadašnjih propisa, namjera mu nije bila izvodljiva, a u želji da se bori za slobodu i bude bliže Crnoj Gori dobrovoljno se priključio kanadskoj vojsci u Trećem bataljonu posebnih Kanadskih ekspedicionih snaga (Canadian Expeditionary Force) koje su stigle u septembru 1914. godine u Veliku Britaniju. Nakon obuke i priprema, početkom 1915. godine njegova jedinica je upućena na Zapadni front u Francuskoj. Učestvovao je u svim žestokim sukobima i bitkama koje su vodile savezničke snage protiv njemačke vojske. Jovan je učestvovao u žestokim borbama, u martu 1915. godine, za francuski grad Neuve Chapelle sa zadatkom sprječavanja nadiranja njemačkih jedinica. Sa svojom jedinicom istakao se u drugoj bici za Ypess, jednoj od najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata, za strateški važan grad u zapadnoj Belgiji, koja je otpočela 22. aprila, a trajala do 25. maja. U prvoj etapi ove bitke u borbama za Gravenstafe, Njemci su, uz prodršku artiljerije, prvi put u istoriji upotrijebili bojni otrov, 22. aprila, kada su aktivirali 160 t hlora duž 6,5 km i potpuno onesposobili i uništili francuske položaje u rovovima. Frontovsku liniju držale su jedino kanadske jedinice, čiji je komandant naredio kontranapad. U teškom 48-časovnom okršaju kanadska jedinica je pretrpejla teške žrtve oko 6.000 izbačenih iz stroja i 2.000 stradalih, uspjevši da potpisnu njemačko nadiranje i omoguće izvlačenje britanskih trupa. Kada su njemačke snage izvršile novi napad, 24. aprila 1915. godine, na kanadske položaje u blizini Svetog Juliena, upotrijebili su ponovo veliku količinu otrovnog hlora, stvarajući ogromu žuto-zelenu zavjesu dima. Gas je imao miris sličan ananasu i biberu, a izazivao je teške bolove u grudima i grlu, tako da je većina vojnika stradala već nakon prvih deset minuta. U tim borbama Jovan je teško povrijeđen, onesposobljen pao je u ruke neprijatelja. Odveden je u zarobljeništvo u Njemačkoj, odakle je, nakon što je utvrđeno da je njegovo zdravstveno stanje trajno oštećeno, interniran u Švajcarskoj.

Porodica edit

Tokom internacije i liječenja upoznao je Fredu Bretscher, medicinsku sestru, sa kojom se oženio, 26. novembra 1918. godine, u Lozani u Švajcarskoj. Nakon okončanja rata sa suprugom je vraćen u Veliku Britaniju kada im se rodio sin Petar (Peter). Ubrzo se odselio za Kanadu u kojoj su rođeni kćerka Jelena (1920) i sin Marko (Mark). Zatim su se iz Kanade preselili 1924. godine u Detroit u Mičingenu đe su im rođeni kćerka Draga (Dorothy) 1926 i sin Danilo (Donald). Aktivan je bio u crnogorskom iseljeništvu, kao član nadzornih odbora, a bio je i predśednik Crnogorskog prosvjetnog kuluba u Mičingenu. Početkom 1930-ih godina Jovan Martinović je sa porodicom prešao da živi u Beogradu nekoliko godina, nakon čega se sredinom 1930-ih preselio u Sautemptonu u Engleskoj. Od teških ratnih posljedica trovanja gasovom i oronulog zdravlja u francuskim rovovima i sukobima sa njemačkim jedinicama preminuo je 19. oktobra 1938. godine, a sahranjen je u Sautemptonu. Njegovi sinovi Pero i Marko 1992. godine tokom pośete Evropi obišli su očev grob na kojem piše „In loving memory of Jovan Pero Božo Martinović. Počiva u miru“. Sva njegova braća bili su oficiri i vojnici crnogorske vojske, nepomirljivi borci za Crnu Goru. Njegov brat Milo vratio se iz SAD da brani Crnu Goru 1912. godine i poginuo je u januaru 1913. godine u borbama za Skadar. Ostala njegova braća Savo, Božo, Marko i Đuro bili su oficiri crnogorske vojske, učesnici Božićnog ustanka 1919. godine, nakon kojeg su emigrirali iz Crne Gore.

Odlikovanja edit

Kanadske novine prenijele su da je komandant Kadanskog korpusa rekao „kad bih imao hiljadu vojnika kao Jovan Martinović, zauzeo bih Berlin“. Odlikovan je sa nekoliko odlikovanja među kojima su Ratna medalja, Medalja pobjede i Zvijezda 1914-1915 (War Medal, the Victory Medal, and the 1914-1915 Star). Prema nekim informacijama za podvige u drugoj bici za Ypess i zasluge učinjene britanskim trupama, odlikovan je najvećim ordenom Velike Britanije.

Poveznice edit

Izvori edit

Martinovic, Srdja, Saga o Jovanu Martinovicu i njegovim sinovima, Partner, br. 68, Podgorica, 2017.