Wp/cnr/Haška konvencija

< Wp‎ | cnrWp > cnr > Haška konvencija

Haške konvencije su međunarodni ugovori koji su zaključeni na Prvoj i Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji u Hagu 1899. i 1907. godine i koji, zajedno sa Ženevskim konvencijama, čine temelje kodifikacije važećeg ratnog i humanitarnog međunarodnog prava koje je tada bilo tek u nastajanju. Treća konferencija planirana je za 1914, ali se nikada nije održala zbog početka Prvog svjetskog rata.

Ratno pravoEdit

Međunarodno humanitarno pravo je obvezujuće za države koje su se na njegovu primjenu obvezale odgovarajućim ugovorima. Postoje i neka nenapisana običajna prava rata, od kojih su mnoga primjenjena tokom Nirnberškog procesa. Osim toga, ta pravila određuju državama što je dopušteno, a što zabranjeno činiti u odnosu na neregularne snage i na zemlje koje nisu potpisnice određenih konvencija i ugovora. Sastavni pokušaji ograničavanja ratnog varvarstva počelo se razvijati tek u XIX vijeku. Svrha ratovanja je pobijediti protivničku državu, a to je moguće postići onemogućavanjem protivničke vojske. Stoga je zaključeno da mora postojati razlika među vojnicima i civilima, te da se prema ranjenim i zarobljenim vojnicima treba odnositi humano. Ta prava su ugrađena u temelje savremenog humanitarnog prava. Savremeno međunarodno humanitarno pravo nastalo je iz dvije istorijske struje: tzv. Haškog prava, koje se je ranije nazivalo ratno pravo i tzv. Ženevskog prava koje se je nazivalo i humanitarno pravo. Te dvije struje su dobile nazive zahvaljujući brojnim međunarodnim konferencijama koje su rezultirale ugovorima koji se odnose na rat i oružani sukob.

Ratno pravo nije određivalo samo privilegije na koje su se zaraćene strane mogle pozvati, već i obaveze koje su suparnici u ratu bili dužni da poštuju. Shodno tome, ako su se crnogorci pozivali na međunarodno ratno pravo, oni su podlijegali svim normama iz njega, uključujći tu i odredbe o ratnom zločinu. Dakle, međunarodno ratno pravo je imalo jurisdikciju nad crnogorskom oružanom silom. Konvencije o ratnom pravu propisivale su norme kojima su se ograničavale, odnosno zabranjivale određene radnje u toku ratnih dejstava. U tom cilju definisana su načela van kojih zaraćene strane ne bi smjele postupati u toku ratnih dejstava.

Načela o ponašanju u ratuEdit

  1. načelo da je jedini zakoniti cilj rata uništenje neprijateljske vojne sile i da je u tom kontekstu zabranjeno sve što nije neophodno za ostvarenje toga cilja, posebno izazivanje nepotrebnih žrtava
  2. načelo da ratujuće strane nemaju neograničenu slobodu u izboru sredstava i metoda ratovanja
  3. načelo da civilno stanovništvo i objekti koje ono koristi ne mogu biti predmet rata, ni legitimni cilj rata
  4. načelo o obavezi pružanja pomoći ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima i humanog postupanja sa ratnim zarobljenicima
  5. načelo o zaštiti boraca i civila u svim slučajevima pravnih praznina, opštim principima međunarodnog prava koji proizilaze iz običaja ustaljenih između prosvijećenih naroda, zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.

Kršenje pomenutih zabrana predstavlja ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, koji povlače individualnu krivičnu odgovornost “naredbodavaca, izvršilaca i pomagača.” Ove odredbe predstavljaju osnovna prava i načela po kojima bi trebalo da se ponašaju zaraćene strane. Njihovo kršenje je po definiciji prava, ratni zločin.

PovezniceEdit

IzvoriEdit

The Laws of War