Duhovnik Jelene Balšić, Nikon Jerusalimac, sastavio je za svoju gospodaricu, između 1440. i 1442. godine poznati Gorički zbornik, u koji je uz Jelenina pisma ušla i povijest o jerusalimskim crkvama. Gorički zbornik otkriva kulturne prilike u Zeti sredinom XV vijeka i stoga je izuzetan kulturno-istorijski spomenik.
Jelena Balšić našla je za duhovnika starca Nikanora Jerusalimca i od njega primila savjet vizantijskoga načina ispaštanja grijehā. Taj je Nikon prepisao i jedan Šestodnev, koji se nalazi u riznici Manastira Savina. Bio je veoma učen i obaviješten. S razlogom se smatra da je bio Grk, jer u Šestodnevniku ima grčkih tekstova, a u putopisu „o jerusalimskim crkvama“ ima brojnih grčkih riječi i grecizama, a tu su i, „možda najvažnije, upadljivi elementi jednog grčkog pisma u ćiriliskom duktusu Nikona Jerusalimca, naročito u ovom posljednjem rukopisu“. I kriptogram na kraju za riječ „monah“ „izrazito je grčki“. Pošto je i Jelena Lazareva „izvanjac“ u Zeti kao i Nikon, ovo djelo spada u srpsku književnost, ali ne samo zbog njih, nego i zbog isihazma, koji na tlu Crne Gore nije imao ni prethodnika ni sljedbenika. To je kratkotrajna infiltracija vizantijskoga duha u sredinu koja nije razvijena na misticizmu. Domaće pravoslavlje ograničavalo se na čuvanje običaja i na njegovanje uopštenoga hrišćanskoga duha, bez zalaženja u lavirinte teologije. Nijedan crnogorski mitropolit nije napisao nijedno teološko djelo. I ono što je Karadžić pisao o religioznosti Crnogoraca u XIX vijeku, važi i za XV v. „Hrišćanska se vjera“, piše Vuk, „i kod popova i kod naroda više sastoji u vršenju crkvenih obreda (kao krštenje, vjenčanje, post) nego u vršenju hrišćanskijeh vrlina.“ I dalje, za razliku od Srbije, đe je pričešće uobičajeno, u Crnoj Gori je rijetko. (Ta suzdržana religioznost olakšala je spajanje svjetovne i duhovne vlasti u jednoj ličnosti, pa se već 1611. u Lješkopolju javlja mitropolit Ruvim s krstom u jednoj a sabljom u drugoj ruci, kako predvodi vojsku.)
Pošto su odlučili da ispaštaju „bezmlvijem“, ostalo im je jedino da se dopisuju. Tako je nastao poznati Gorički zbornik, koji je Nikon Jerusalimac sastavio za sebe i Jelenu, unoseći tri njena pisma i tri svoja odgovora i druge tekstove. Među tim drugim tekstovima ima i prepisanih, posebno o isihazmu, i učenih komentara odluka vaseljenskih sabora, ali tu su, osim pomenutih pisama, i drugi Nikonovi originalni sastavi:
- Žitije Svetog Simeona Mirotočivog i Svetog Save, za koje se do sada pisalo da su redakcije poznatih žitija od Prvovenčanog, Domentijana i Teodosija
- Povesti o jerusalimskim crkvama i svetim mestima
- Molitve Bogorodici
- Ispovjedanje vere i
- Zašto hrišćani stradaju.
Žitije Svetoga Simeona Mirotočivoga važno je zbog ispravljanja greške u žitiju istoga Nemanje od strane Prvovenčanoga, jer je u njegovu pariškome rukopisu preskočen jedan redak, pa je ispalo da je Nemanja rođen u crkvi (!), u Ribnici („на мѣстѣ рекомѣмь Рыбница оу храмоу“) pa je Ribnica poistovjećena s Podgoricom i Nemanji je pripisano zidanje one kule koju su, inače, podigli Turci 1474, kao Depedogen, kulu iznad sudara dviju rijeka, o čemu zbori njeno ime. M. Dinić je dokazao da Ribnica nije postojala kao grad, a da mjesto znači kraj, predio, τοπος, kao i u Dukljanina (Krajina), a u žitiju Nemanjinu cijela Dioklitija. Konačno je Lj. Juhas pronašla žitije Nemanjino u Nikona i u njemu tu rečenicu, koja je u onome prijepisu omaškom ispuštena. Nemanja, naravno, nije rođen u crkvi nego u kraju koji se zove Ribnica (prema zapisu u Voljavči „во градѣ Спôҗь“), a kršten je u crkvi vjerovatno Sv. Marije u Duklji. Nikonov originalni rad je i putopis Povest o jerusalimskim crkvama... Tekst je pisan krajnje stegnutim stilom, kao da je ostao u onome obliku kako je zabilježen na licu mjesta. Rečenice su kratke, bez opisa. Samo konstatuje đe je stigao, što je vidio. Epitet je, po pravilu, jedan. Samo je kratki uvod malo razuđen. Sličan je ovome, stegnut, sveden na najnužnije podatke, i putopis Arsenija Čarnojevića. I on je napisao Dnevnik o putovanju u Jerusalim. Evo Nikona:
на іωрдань доидоχ вьсеωсвештенныи • вь виданїю гредоуште град лазаревь • и сїωнь постигоχь с(ве)тыи градь • х(рист)а моего җивоподателны грωбь, чюдо страшно и странно • тои видѣχь и вьстрепетаχь печали испльніаемь . и како нетлѣнныи вь та вьсели се • голгоθа чюдна на неи же кр(ь)сть вьдроузи се . како распаде се зрешти сьздателіа распинаема.
Naravno, najviše pažnje izazivala su Jelenina pisma (Otpisanije bogoljubno), pa je iz jednoga od tih pisama, izlomljenoga u „stihove“, napravljena i pjesma koja je ušla u antologiju srpske stare poezije.
- Да зна твоја светиња,
- откако удостојих се с Богом познати се,
- порадовах се весељем духовним.
- Но замало и кратко би нам виђење,
- Да би ко рекао у зрцалу образ угледасмо,
- И у неки сан танак да сам била снесена...
- Но ипак оно што тада слушасмо од твојега пореподобија
- Речи духовне и оно што узмогосмо постигнути,
- И одсред моје душе љубазно и свесрдно,
- А шта више и најверније примисмо.
- И тим божанственим речима,
- Које слушасмо у тадашње време,
- Крмањење духовно имасмо и до данас.
- И слушах твоје душе богољубну нарав,
- И нетелесно анђеоско пребивање.
- И оно од нас коначно ураљење.
- И веома твоје видети зажелех преподобије.
- И твојих медоточних насладити се речи.
Tek je Teodora Tara, skupljajući građu za roman Nebeska rosa o Jeleni Balšić, ustanovila da njena pisma zapravo nijesu njena, no su prepisana pitanja bugarskoga cara Petra Svetome Jovanu Rilskom. To se moglo izvesti na ljepši način, da se ona śetila da napiše da, eto, i jedan car, suočen sa smrću, ima iste misli, nade i strahove kao ona. Uostalom, ako se uporedi nezgrapni stil njena testamenta i tečni stil Otpisanija bogoljubnog, moralo se posumnjati u njeno autorstvo pisama.
Je li takav zbornik mogao uticati na razmišljanje i postupanje ostaloga pravoslavnoga klera u kotlini Skadarskoga jezera? Na to je teško odgovoriti, ali ako se traže tragovi toga djelovanja – njih nema. To je bio potonji izdisaj istočnjačkoga misticizma u kraju koji je i bliži i naklonjeniji racionalnome Zapadu. Srbija je, umjesto da se priprema za odbranu od Turaka, još 1448. mislila na Skadar i bojanska solila, a na Kosovu je Janoš Hunjadi, poslije pobjede kod Niša 1443, umjesto srpskoga despota vodio borbu s Turcima. „Bojište je bilo isto ono na kojem su na Vidovdan 1389. poginuli sultan Murat I i srpski vladar Lazar“, piše Babinger.
Poveznice edit
Izvori edit
- Radoslav Rotković, Istorija crnogorske književnosti, tom II, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.