Evlija Čelebija je rođen u Carigradu (Istanbulu) 25. marta 1611. godine (10. muharema 1020. hidžretske godine). U toku četrdeset godina, u razdoblju između 1631. i 1670. godine, putovao je po tadašnjem Osmanlijskom carstvu i izvan njega, a učestvovao je i u brojnim bitkama. O svima svojim opažanjima i doživljajima napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama (Putopis) ili Tarihi sejjah.
Evlija Čelebija opisuje Herceg Novi
editU Herceg Novi je Čelebija, maja 1664, stigao iz Dubrovnika, i, oduševljen proljećem na ubavoj kapiji Boke, te ushićen čvrstom tvrđavom i moćnim bedemima grada, odmah bilježi:
"Na sve strane dočekalo me raznovrsno cvijeće, čiji divni mirisi opijaju ljudski mozak…”.
Nižući dalje svoje utiske o Novome, Evlija ne propušta detalje, kad veli:
"… Većina stanovnika su arnautski, bosanski i hrvatski junaci, koji nose tijesnu odjeću, poput Alžiraca, i šetaju golih cjevanica. Svi oni, malo i veliko, nose puške i barataju oružjem. Za pojasom nose noževe i sablje i bijele čorde. Na glavu, oko crvenog fesa, stavljaju zavijače, a na leđima nose ogrtače od raznobojnih čoha, Većinom se bave pljačkom na moru… Katkada se, pojedinim slučajevima, lađama zalijeću i u pristanište Rose, koje se nalazi naspram grada Novog, pa i tamo ugrabe plijen…”.
Veoma su zanimljivi i njegovi opisi oblika i položaja grada Novatejna (arapski dual – Dva Nova), “na ždrijelu malog zaliva na Jadranskom moru”, pa veli:
“… Između Donjeg i Gornjeg grada, mjesto se zove Voranica. Odatle, gore uz strmen, nalazi se citadela građena na tvrdo, baš kao da ju je zidao Šedad (legendarni jemenski kralj, koji se proslavio zidanjem predivnih građevina). Ali, ta tvrđava nije velika kao donji grad Novi. Vrlo je nepristupačna. Topovi iz Novskog zaliva dosežu do zaliva Ponte Rose i tuku ga…”.
Opisujući dalje Kanli kulu, na strmoj i nepristupačnoj litici, ne propušta da pobroji kako utvrđenje ima dvostruku “demir kapiju”, velike kule, dok se u sklopu nje nalazi i oko 130 kuća, prekrivenih ćeramidom i kamenim pločama. Dakako, pobraja i džamije, žitne ambare, bistijerne za vodu, skladišta za municiju, pa čak i kulu za vojnu muziku i nastavlja:
“… U svemu tu je četiri stotine impozantnih, opremljenih i naoružanih čuvara, uz sedam baljemez topova. Oni ne puštaju ni da ptica prođe na daljinu od dva sata hoda prema selima Kuti. Donji grad se nalazi na morskoj obali i oniskim liticama. To je vrlo čvrst i utvrđen grad, tako da ga nije moguće prikazati, niti opisati!? U četverougaonom je obliku, zidan je od kamena i tako je tvrd da mu na ovoj krajini ravnog nema. Zidovi su mu široki čak deset lakata, a visoki čak sedamdeset mekanskih aršina. Samo je od morske strane načinjen jedan zid sa hrastovim stubovima. Okružen je oštrim liticama i opkopima paklene dubine. To je vrlo visok i divan grad!…”
Opisujući i tri gradske kapije, ne propušta da pomene kako se pred svakom nalazi pokretni drveni most, koji se podiže na točak…