Wp/cnr/Dr Sekula Drljević

Sekula Drljević (Ravni, 6. septembar 1884 — Judenburg, 10. novembar 1945) je bio pravnik, političar, publicista. Između dva svjetska rata jedan od najpoznatijih kritičara centralizma u Jugoslaviji.

Biografija

Osnovnu školu završio je u Morači, gimnaziju u Sremskim Karlovcima, pravni fakultet u Zagrebu, đe je i doktorirao. Po povratku u Crnu Goru postavljen je za sekretara Ministarstva finansija. Visoku političku karijeru počeo je u Crnogorskoj vladi, kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova (1909), a zatim kao ministar finansija i građevina (1912-1913). Za narodnog poslanika izabran je 1913. godine; svojim govorima pokazao se kao obrazovan i vješt orator. U vrijeme balkanskih i Prvog svjetskog rata zalagao se za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Tvorac je ideje o carinskoj, vojnoj i diplomatskoj uniji ove dvije države, objavivši pred Prvi svjetski rat broršuru “Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju izmedu Crne Gore i Srbije”, u kojoj je propagirao tadašnja svoja shvacanja o porijeklu Crnogoraca i politicku buducnost Crnogorske države.

Internacija i Podgorička skupština

Za vrijeme austro-ugarske okupacije Crne Gore (1916-1918) Sekula Drljević je bio deportovan u logor Karistein (Austrija), đe je agitovao među crnogorskim zarobljenicima za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. On je u logoru izabran u jedan odbor za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, u kome je bio i Marko Daković, istaknuti prosrpski korifej i član srpske terorističke organizacije "Crna ruka". Kad se vratio u Crnu Goru izabran je za poslanika u tzv. Podgoričkoj skupštini (13.XI.1918.). To je bilo u skladu s njegovim stavomima koje je ranije iskazivao kao poslanik Crnogorske narodne skupštine (10.II.1914.), po kojima je sve kulturne i ekonomsko-politicke probleme Crne Gore moguće riješiti diplomatskom unijom sa Srbijom,

Poslije formiranja Kraljevine SHS, S. Drljević je postavljen za načelnika u ministarstvu pravde, ali je već nakon tri mjeseca, zbog svojih anticentralistickih uvjerenja i zločina koji su činjeni nad crnogorskim narodom od strane vojske, srpskih četnika pod komandom Koste Pećanca i žandarmerije- podnio ostavku i otvorio advokatsku kancelariju.

Suđenje đeneralu R. Vešoviću

Prvi snažni otpor centralistickoj vlasti iskazao je dr. Sekula Drljevic kao branilac (zajedno sa dr. Ž. Topalovićem) u procesu generalu Radomiru Vešoviću. On je tada u nadahnutoj obrani, potkrijepljenoj čvrstom argumentacijom o zločinima i uniženju crnogorskog naroda, osudio centralistički režim koji zanemaruje prava crnogorskog naroda, njegov posebni istorijski, kulturni i etički put.

Crnogorska stranka (Crnogorska federalistička stranka)

Teorijski osmišljenu politicku aktivnost Sekula Drljević počinje osnivanjem Crnogorske federalističke stranke (1922), za čijeg je predstavnika biran dva puta na poslaničkim izborima. On se pokazao kao ličnost koja je "vrlo rano i vrlo energično manifestovala nezadovoljstvo novostvorenim stanjem u Crnoj Gori".

Ideja o ravnopravnosti i autonomiji Crne Gore jako je "uznemirila i zaplašila vladajuce krugove i stranke" jer je to djelovanje moglo biti prihvaćeno u "nezadovoljnim masama Crne Gore". Zbog takvoga rada Drljević je bio praćen od strane policije, a na njegove istomišljenike vršen je pritisak. Beogradska štampa je Drljevića istrajno napadala da u narodu vrši "separatistićku" propagandu, a optuživan je da održava i politićke veze s hrvatskim politićarima, što je u shvaćanju "bjelaša-unitarista bio sinonim izdajstva". Prijevaran i neprijateljski odnos srpskog državnog vrha i dvora prema Crnoj Gori tokom prvog svjetskog rata, naveo je S. Drljevića na tvrdnju da je sukob izmedu Crnogoraca i Srba baziran na suprotnosti karaktera ta dva naroda.

S. Drljević je, kada je govorio o mogućoj državi jugoslovenskih naroda, koristi sintagmu "udružene zemlje". Svoje shvaćanje pojma jugoslavenstvo S. Drljević određuje kao "gotovost zemalja južnih Slovena da svoje politicke individualitete" podrede zajednici u mjeri koja osigurava jedinstvo u "međunarodnim pravnim odnosima". Po njemu takvo jugoslavenstvo ne bi dovodilo "u opasnost bilo nacionalni individualitet koga od jugoslovenskih naroda, bilo samovladu koje zemlje", što se sve mora temeljiti na aktu "sporazuma jugoslovenskih zemalja". Dalje on zakljucuje da Jugoslavija mora biti "ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod njenim nebom udruženih zemalja" ili nece postojati. Problem je, po njemu, u tome što kod nekih postoje tendencije potčinjavanja drugih zemalja i njihovih pretvaranja "u svoje teritorijalno proširenje", pa zato ne može biti govora o jugoslovenstvu sve dok jugoslovenske zemlje ne bace "za sva vremena prokletstvo na imperijalizam" i odbace nastupe "imperijalističke vrtoglavice".

Svodenje Božićnog ustanka Crnogorskog naroda (1919) na borbu dinastija odbacuje, ističući da je to bio "pokret naroda odrasla u slobodi, da dobije svoju slobodu".

S. Drljević je uočavao sve leksicke kamuflaže koje primjenjuju vladajuci krugovi i štampa , poput pojma "separatizam", koji je korišten da bi se suzbila borba za ljudska i nacionalna prava, jer je pravo na sopstvenu kulturu, istoriju i jezik neodvojivo od borbe za slobodu. Zato u Skupštini Drljević kritikuje Istoriju srpskog istoričara Stanoja Stanojevića, u kojoj je falsifikovana, netačno i uprošćeno prikazana crnogorska istorija. I pri izradi istorijskih mapa čini se ista matrica, što je S. Drljević zapazio u istorijskoj mapi Vlada Marinkovića, na kojoj nije označena istorijska individualnost Crne Gore. U Skupštini je (16.II.1926.) izložio oštroj kritici štampanje udžbenika za crnogorsku đecu srpskom (ekavskom) varijantom; takve asimilatorske postupke on izvodi iz centralističke (srpske) politike koja je bila sve prosvjetne ustanove pretvorila "u policijsko-detektivske postaje".

Crnogorci su stalno uvjeravani da Crna Gora ne može ekonomski opstati. Političkom likvidacijom crnogorske države ne da nije došlo do ekonomskog prosperiteta, već naprotiv, kako je to moguće pronaći kod više autora, čak i onih koji su podržavali prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Sekula Drljević je u Skupštini održao govor (27.III.1926), u kome je rekao da kad Crna Gora ne bi bila pljačkana u Kraljevini SHS, imala bi sve uslove "da bude relativno i bogatija i uređenija od svih ostalih zemalja".

Centralizam ili federalizam

U knjizi Centralizam ili federalizam S. Drljević se bavi problemom teorije države i prava. On tvrdi da centralizam rađa partikularizam, što opet razara centralizam. Tada još ne govori o crnogorskoj naciji, ali govori o istorijskoj, kulturnoj, običajnoj, moralnoj i hiljadugodišnjoj posebnosti. Kao političko-pravni teoretičar kritikuje shvaćanje jugoslovenstva kao "narodnosti" i kaže da je tu riječ o državnoj ideji, nalazeći da je to dio strategije centralista koji oglašavaju da u Kraljevini SHS živi "jedan", "troimeni" narod, Drljević to duhovito opovrgava sintagmama - "tronarodni narod" odnosno "vidovdanska narodnost". Drljević kaže da je centralizam uzrok što je Jugoslavija postala "balkanska satrapija u očima cijeloga civilizovanog svijeta" pa svoju tvrdnju dokumentuje pojedinim primjerima, kao što je paljenje porodice Zvicer. On pokreće i pitanje beogradske Glavnjače (1927), što je imalo odjeka u javnosti.

Pred uvodenje diktature kralja Aleksandra, Drljević je tražio pravo na samoopredjeljenje naroda, da "tekovina naše državne zajednice bude slobodna Hrvatska sa slobodnom Slovenijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom pored slobodne Srbije", kao i ravnopravnost u upravljanju zajedničkim poslovima koje "slobodne udružene zemlje svojom slobodnom voljom zajednickima proglase".

Kritikujući velikosrpsku hegemonističku politiku S. Drljević je postigao "najveći domet u razvoju građanske političke misli" u Crnoj Gori i, zajedno s ostalijem crnogorskim federalistima, dao značajan doprinos razvijanju svijesti o "istorijskoj individualnosti Crnogoraca", koju su odmah poslije ujedinjenja 1918.g. u Crnoj Gori mnogi negirali. Zbog djelovanja s federalistickih pozicija bio je praćen od strane policije, hapšen, a pokušan je i atentat na njega.

Drugi svjetski rat

Po italijanskoj okupaciji Crne Gore aprila 1941. godine, radio je na obnovi crnogorske države pod zaštitom fašističke Italije. Sekula Drljević je bio uvjeren da je došao pogodan moment za obnovu crnogorske države, ali je prihvatio pogrešnog saveznika, okupatora, iako je u predratnom periodu isticao da je nemoguce približavanje s Musolinijevom Italijom. Bio je jedan od glavnih govornika na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. godine. Ubrzo je talijanska okupaciona komanda paktirala s velikosrpskim snagama u Crnoj Gori, pa ga je u oktobru 1941. godine iz Crne Gore protjerao Pircio Biroli, glavni predstavnik okupacione vlasti fašističke Italije u Crnoj Gori i konfinirao u Sanremo. Uspio se vratiti u Zemun, a u proljeće 1944. godine seli se u Zagreb, đe je, u julu iste godine, formirao Crnogorsko državno vijeće. Poslije, kad je komandant crnogorskih četnika Pavle Ðurišić doznao da Draža Mihailović planira nakon rata likvidirati crnogorske četnike, Ðurišić se odvojio od njega i pregovarao sa Sekulom Drljevićem, pa je postignut sporazum kojim Ðurišić priznaje Crnogorsko državno vijeće, a njegovi četnici postaju crnogorska narodna vojska, pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića. Pri kraju drugog svjetskog rata Sekula Drljević je zaklan od četnika, u Judenburgu (Austrija).

Balkanski sukobi 1905 - 1941

U svojoj knizi "Balkanski sukobi", Drljević govori o metodima srpske vlade još u doba kralja Milana, koja je školovala jedan broj crnogorskih mladića, koji su prolazili kroz školu "Sveti Sava" sa specijalnim programom namijenjenim učenicima iz Crne Gore, Makedonije i Kosova i Crne Gore, stvarajući od crnogorske đece moderne janjičare.

Kao glavni oslonac imperijalne srpske politike, Drljević vidi carsku Rusiju, koja se od osamdesetih godina XIX. stoljeca oslanjala na srpsku radikalnu stranku i Nikolu Pašica, kad je u pitanju njena balkanska politika. Agitacija nacionalistickih srpskih krugova o pijemontskoj ulozi Srbije na Balkanu, što ustvari znači realizaciju velikosrpske državne ideje, dostigla je kulminaciju 1914, kad "Crna ruka", atentatom u Sarajevu, izaziva rat. Dozvolu za tu akciju, prema Drljevićevom saznanju, N. Pašić dobio je od ruskog cara, kome je Pašić, prilikom audijencije, januara 1914, sugerisao laki preokret u Austro-Ugarskoj.

Nadalje piše o tome kako je Crna Gora ušla u rat bez ratnog plana, podvlačeći tragičnost odluke kralja Nikole da prepusti vrhovnu komandu crnogorske vojske srpskoj grupi oficira, koji su podredili crnogorsku vojsku ciljevima srpske vlade i na kraju je likvidirali, da bi tako crnogorski dvor i vlada postali lak plijen srpske hegemonističke politike.

Poveznice

Izvori

Dr. Danilo Radojević – Svjedok vremena, NISPRO Vjesnik, Graficka proizvodnja, 1990.