Wp/cnr/Crnojevića štamparija

< Wp‎ | cnrWp > cnr > Crnojevića štamparija

Jedan od najznačajnijih ugaonih kamenova crnogorske srednjovjekovne kulture, književnosti posebno, svakako je crnojevićka štamparija s kraja XV vijeka.

Oktoih petoglasnik

IstorijatEdit

O duhovnoj brazdi što je zaorala i kulturnoj ulozi koju je odigrala u daljem napretku, ne samo Crne Gore već daleko šire, mnogo je pisano posljednje jedno i po stoljeće. Spisak publikovanih tekstova, direktno ili indirektno za nju vezanih, koji su potekli iz pera domaćih i stranih autora veoma je obiman. Pa ipak, nekolika važna pitanja u vezi s njenim nastankom i radom ostala su do danas nerasvijetljena: ko je bio pokretač ideje i nabavljač štamparije, đe je i kad počela i prestala s radom i koje su sve knjige u njoj tiskane. U vezi s posljednjim pitanjem nauka je dala najpotpuniji, ali ne i konačan odgovor. Što se ostalih postavljenih pitanja tiče, nije se mnogo odmaklo od početka. Doduše, ponuđeno je mnogo hipotetičnih rješenja s većim ili manjim stepenom vjerovatnoće, ali ona mnogo ne olakšavaju utvrđivanje istine. Najvjerovatnije da nikad neće ni biti ustanovljeno vrijeme početka i završetka rada štamparije i njene krajnje sudbine, kao što će teško biti učiniti izvjesnim i druge neke pojedinosti koje se odnose na njena izdanja. Ipak, ima novih stvari koje bi možda mogle olakšati da se više osvijetle bar neka iz kompleksa spornih pitanja.

Pouzdano se zna da je Ivan Crnojević bio u veoma dobrim odnosima s Venecijom od 1466. do početka 1478. godine, odnosno da je od početka naredne (1479) godine od dotadašnjega njezina prijatelja i saveznika postao njen otvoreni neprijatelj, što se neće promijeniti ni do kraja njegova života. Republika Sv. Marka pokazala se nezahvalnom za usluge koje joj je pružao Ivan Crnojević kao saveznik u borbi protiv Turaka preko jednu deceniju. Štaviše, prilikom potpisivanja separatnoga mira o predaji Skadra Otomanskoj imperiji, početkom 1479. godine, ne samo da o tome nije tražila Ivanovu saglasnost već je na sultana „prenijela“ svoje „pravo“ sizerenstva nad Crnom Gorom. Sagledavanje ovih činjenica olakšava da se razjasne neka pitanja vezana za nabavku i rad prve crnogorske štamparije. Valja podśetiti najprije da je štamparska produkcija u Veneciji počela još 1469. godine. Ne smije se previđeti činjenica da je Ivan Crnojević spadao u red veoma obrazovanih ljudi i da je otud morao imati visoko razumijevanje za namjenu i značaj štamparskoga stroja, čineći vjerovatno sve što je mogao da ga što prije nabavi. Kako je bio očevidac propadanja i uništavanja staroslovenskih crkvenih knjiga, i ne samo u djelovima njegove zemlje koje su već bili osvojili Turci već i u drugim krajevima Balkana, cijenio je da je propadanje manastirskih biblioteka moguće nadoknaditi mnogostruko uvećanom štamparskom produkcijom crkvenih knjiga. Navedeni argumenti idu u prilog gledištu da je jedino Ivan mogao nabaviti štampariju iz Mletaka, i to samo između 1476. i 1478. godine. Druga je stvar što ona zbog složenih političkih prilika, posebno gubljenja Žabljaka (1478), nije mogla biti instalirana na Obodu. Stoga će najbliže biti istini da je štamparsko postrojenje bilo montirano u Cetinjskome manastiru, nakon njegova podizanja 1485. godine, na što su, imajući u vidu samo tehničke razloge a ne i ove važne dodatne, ukazivali poznati naučnici s Jagićem na čelu. Svođenjem navedenih podataka moglo bi se zaključiti da je štampariju najvjerovatnije nabavio Ivan Crnojević, u naznačenome razdoblju (1476 – 1478), da je ona samo bila magacionirana na Obodu, a da je počela s radom na Cetinju. Kad se uzme u obzir da je iz Venecije mogla biti nabavljena štamparska presa, a slova, matrice, ilustracije i drugo da su morali biti pripremljeni na licu mjesta te da je prevashodno valjalo osposobiti osoblje za štamparski posao, onda je vrijeme od sedam godina (do početka 1493) bilo jedva dovoljno da se otpočne sa štampanjem knjiga. Uostalom, da je proces obučavanja Makarijeve ekipe saradnika trajao otprilike toliko, potvrđuje i visoki za ono, pa čak i znatno docnije, vrijeme nedostižni domet crkvenih knjiga publikovanih u produkciji Crnojevića štamparije.

Štampana djelaEdit

Nauka je identifikovala pet crkvenih knjiga štampanih u crnojevićkoj tipografiji. Izvjesno je da je njen prvijenac bio Oktoih prvoglasnik. Riječ je, u stvari, o prvome dijelu obimnoga Oktoiha osmoglasnika ili paraklitika. Zbog sadržajne preobimnosti paraklitik osmoglasnik je i prilikom svih ranijih prepisivanja dijeljen u dva dijela, od kojih prvi obuhvata četiri glasa (crkvene pjesme za svaki dan jedne sedmice) – od prvoga do četvrtog, i otud prvoglasnik, a drugi preostala četiri – od petoga do osmoga, zbog čega je nazvan petoglasnik (nazivi za oba dati su po početnome numeričkom glasu).

Oktoih prvoglasnik štampan je na 269 listova, veličine 28,6 x 20,2 cm, sa po 30 redaka na jednoj stranici. Međutim, tiraž izdanja nije poznat. Zna se samo da je do nas doprlo više od desetak primjeraka. U Oktoih prvoglasnik unesene su crkvene pjesme više vizantijskih pisaca kao majumskoga episkopa Kozme (oko 743), Anatolija (VIII-IX vijek), Mitrofana, Teodora i Josifa Studitskoga (svi iz IX vijeka), posebno Jovana Damaskina koji je bio i glavni redaktor ovog paraklitika u vizantijskome izdanju. U njega su unesene i pjesme dvojice careva – Lava Mudroga (886–912) i Konstantina VII Porfirogeneta (913–959).

Na štampanju Oktoiha prvoglasnika i ostalih poznatih djela iz Crnojevića štamparije radio je učeni jeromonah Makarije sa sedmoricom svoje „bratije“. U pogledu štamparskoga umijeća i finoće tehničke izrade ovoga djela postignuti su najveći onovremeni dometi. Na štampanju druge polovine Oktoiha osmoglasnika, s ustaljenim nazivom Oktoih petoglasnik, rađeno je u Crnojevića štampariji, paralelno s tiskanjem Oktoiha prvoglasnika. Relativno kasno se saznalo da je ovo djelo štampano kao druga inkunabula crnogorske produkcije. Nije nađen u cjelosti nijedan primjerak Oktoiha petoglasnika. Do početka Drugoga svjetskog rata identifikovano je samo osam listova ove jedine ilustrovane crnojevićke inkunabule. U toj grupi bila su i dva ilustrovana lista. Na žalost, i taj istrgnuti dio listova izgorio je u požaru Narodne biblioteke u Beogradu (1941). U zbirci unikatnih starina Narodnoga muzeja Crne Gore na Cetinju i danas se čuva jedan ilustrovani list Oktoiha petoglasnika. Dalje, izvadak od 37 listova ove knjige nađen je u Manastiru Dečani i još jedan odvojeni list. Unutar dečanskoga spoja listova nalaze se i četiri ilustrovana: na jednome je od njih replicirana ilustracija onoga lista iz cetinjskoga muzeja. Pozivajući se na neobjavljenu bibliografiju Lukijana Mušickog iz 1822/23. godine, Pavle Šafarik je obavijestio naučnu javnost još 1865. godine o jednom nađenom primjerku cetinjskoga Oktoiha petoglasnika. Zabilježen je podatak da je te iste (1865) godine arhimandrit Antonin u Manastiru Slepče kod Bitolja pronašao jedan primjerak tog Oktoiha, kojemu je potom izgubljen trag. Nezavisno od toga što Oktoih petoglasnik nije sačuvan u cjelini, ne treba dovoditi u sumnju njegovo postojanje. Na temelju raspoloživih podataka i sačuvanih fragmenata, kao i posrednih vijesti, zna se da je ova inkunabula imala 272 lista, veličine 26,5 x 18 cm, sa po 31 retkom na stranici. Utvrđeno je i da je njegovo štampanje dovršeno krajem januara 1494. godine. Privlači pažnju i književno-umjetnička strana cetinjskoga Oktoiha (osmoglasnika kao cjeline). Iz sačuvanoga pogovora Oktoiha prvoglasnika, koji je u sličnoj stilizaciji morao imati i Oktoih petoglasnik, saznaje se da je u tome djelu bila zgusnuta teološka doktrina grčko-istočnoga vjerozakona.

Đurađ Crnojević, kojemu se, s pravom, pripisuje mecenatska uloga u vezi s izdavanjem najstarijih crnogorskih inkunabula, bio je sigurno čovjek koji je dalekovidije od svih ljudi iz svoje okoline shvatio značenje štampanja knjiga kao nove kulturne tekovine. Nesumnjivo, njemu dugujemo što je mali Makarijev štamparski tim pokazao toliko entuzijazma i pregalaštva da, za relativno kratko vrijeme, štampa tako vrijedan fond dragocjenih crkvenih knjiga.

Desilo se tako da se jedva godinu i po dana nakon pomenute dvije (22. decembra 1495) pojavila i treća inkunabula – Psaltir s posljedovanjem. Ova knjiga je po formatu bila nešto manja (20,4 x 14,1 cm), a po obimu znatno veća od prve dvije (348 listova, sa po 27 redaka na stranici). Po sadržaju obuhvaćenih tekstova Psaltir s posljedovanjem čini zbirku odabranih tekstova iz Staroga zavjeta. U njemu su sakupljene jevrejske religiozne pjesme date u hrišćanskoj vjeroispovijednoj transformaciji. Psaltir s posljedovanjem smatra se nezaobilaznim udžbenikom hrišćanskoga vjeroučenja. I po svojim literarnim svojstvima ovo djelo se visoko kotira. Sa stanovišta estetske forme i izražajnih dometa smatra se uzornim spisom vizantijske himnografije, pa i poetike uopšte. Gledano sa stanovništa svrsishodnosti i praktične namjene, može se reći da je Psaltir s posljedovanjem slovenska bogoslužna knjiga. Imajući u vidu književno-istorijsku i literarnu vrijednost ovoga spisa, uz obrednu funkciju u bogoslužnoj ceremoniji, stručnjaci psaltire svrstavaju u red najznačajnijih djela svojedobne crkvene književnosti. Psaltir čine, dakle, svojevrsne zbirke odabranih književnih sastava, datih u pjesničkoj formi (tropari, stihire i dr.), i kao takvi dograđuju korpus Davidovih Psalama. U psaltirima su, naime, sakupljene crkvene pjesme (molitve) koje, osim što imaju bogoslužnu funkciju, predstavljaju oplemenjeni pjesnički izraz motivisan religioznom iracionalnošću. „Posljedovanje“ označava redosljed činova bogoslužnih tekstova, počev od časlovca, preko crkvenih pjesama odabranih za čitanje u praznične dane, molitava za razne prilike, do najboljih pjesama složenoga sastava nazvanog „kanon“. Cetinjski psaltir, s druge strane, ima i poseban značaj jer se proučavanjem njegova sadržaja, naporedo sa sadržajem krakovskog Psaltira, izvlače značajni zaključci u pogledu rekonstrukcije istorijskoga razvoja slovenske bogoslužne knjige i faznih karakteristika njene antologijske forme.

O veoma intenzivnom, po kvantumu učinka moglo bi se reći čak „kampanjskom“ radu Crnojevića štamparije, svjedoče još dvije inkunabule. O prvoj od njih – Trebniku (ili Molitveniku) zna se već poodavno, ali samo na osnovu nekoliko sačuvanih fragmenata od nekih primjeraka. Pavle Šafarik je još 1830/31. godine identifikovao jedan list ove inkunabule u pośedu Narodnoga muzeja u Pragu. Isto tako, ruski naučnik A. Pogodin obavijestio je naučnu javnost o još jednome pronađenom listu crnojevićkog Trebnika, koji je svojina Publične biblioteke u Sankt Peterburgu. Najobimniji sastav Trebnika od 184 lista nađen je u riznici Manastira Sv. Trojice kod Pljevalja. Jedan segment iz knjižnoga bloka ovoga spisa nađen je u crkvi sela Crkoleza u Metohiji; ali crkoleški listovi su samo replika izvatka iz pljevaljskoga sastavka. Prema provjeri na crkoleškim listovima ustanovljeno je da je cetinjski Trebnik bio formata 25,5 x 21 cm, sa po 23 ili 24 retka na stranici. Nije ustanovljen broj listova cijeloga knjižnog bloka, kao što se ništa ne zna ni o njezinu predgovoru, odnosno pogovoru (kolofonu). Stručnjaci smatraju da je štampanje Trebnika dovršeno u julu ili avgustu 1495. godine. Ovim djelom su obuhvaćeni činovi (činodjejstva) i molitve za razne prigode kao što su krštenje, miropomazanje, monaško zaređenje, osvećenje temelja nove crkve i sl. Posljednja knjiga iz grupe poznatih cetinjskih inkunabula je Četvorojevanđelje. Uvršćena je u crnojevićku štamparsku produkciju na osnovu posrednoga dokaza, jer nauka do danas nije ustanovila postojanje ni pojedinačnih listova, koji bi pripadali nekom autentičnom primjerku. O ovome Četvorojevanđelju saznajemo na osnovu jednoga prijepisa te knjige, rađena po cetinjskome predlošku. Taj prijepis je nazvan Buđanovačko četvorojevanđelje po prepisivaču prezviteru Vuku iz sremskoga sela Buđanovci. Prijepis crnojevićkoga Četvorojevanđelja on je sačinio po narudžbini sremskog i beogradskog arhiepiskopa Longina. U pogovoru prepisivač sam naglašava da je naznačeni primjerak sastavio prema „formi Crnojevića ot složenija Makarijeva“, ispuštajući da navede godinu i mjesto izdanja uzorka s kojega je prepisivao. Na osnovu paleotipske analize Đorđe Sp. Radojičić je zaključio da je Četvorojevanđelje s kojega je prepisan buđanovački primjerak posigurno knjiga koja potiče iz Crnojevića štamparije i da je štampana u drugoj polovini 1495. ili najdalje u prvoj polovini 1496. godine. Pri utvrđivanju najopštijih oznaka Crnojevića štamparije nameće se više važnih konstatacija. Čini se da nikako ne može biti sporno da je ideju o nabavci štamparije dao i realizovao Ivan Crnojević između 1476. i 1478. godine. Sve relevantne istorijske činjenice posredno potvrđuju da je štamparski stroj provizorno već mogao biti instaliran 1485. godine. U međuvremenu rađeno je na izradi ćiriličkih slova, matrica, ilustracija i drugih dodatnih pratećih tipografskih elemenata, bez kojih ova štamparija nije mogla otpočeti s radom. O obučavanju cetinjskih štampara štamparskome zanatu istorijski izvori ništa ne kažu, ali je najvjerovatnije da su za taj posao mogli biti angažovani graveri i rezbari iz Dubrovnika, prije nego iz Kotora, ili su tamo slati kaluđeri da bi se pripremili za zanatsku stranu posla. Teško da se na ispomoć u tome pogledu moglo računati na bilo koju drugu sredinu. Kao što je poznato, na čelu grupe štampara stajao je učeni i ugledni Makarije „ot Cernoj Gori“. Iz propratnih tekstova sačuvanih cetinjskih inkunabula jasno se vidi da je glavna ličnost koja je nadgledala i svojim „parafom“ odobravala sve operacije vezane za štampanje inkunabula bio sam vladalac Đurađ Crnojević, za kojega je utvrđeno da je imao i književnoga dara, kako se vidi iz njegova testamenta ženi Jelisaveti (oktobra 1496), što čini argument više za njegov izraženi smisao aktera, mecene i poslenika u kulturi. Paleotipolozi i stručnajci dodirnih disciplina utvrdili su da slova otisnuta u cetinjskim inkunabulama svojim oblikom asociraju na latinske uzore, da se to naročito vidi na inicijalima kao i na tipu ostalih slova. Uostalom nije ni moglo biti drukčije, jer je štamparstvo i došlo sa Zapada. Ako izvjesna slova svojom formom i podśećaju na neka iz rukopisnih crkvenih knjiga, onda su se cetinjski štampari po toj liniji mogli ugledati na domaće stare knjige (Miroslavljevo i Marinsko jevanđelje), a i na vizantijske prijevode prepisane u Makedoniji i Srbiji. U svim cetinjskim inkunabulama zastupljeno je ustavno pismo, zbog kaligrafske ujednačenosti, što je težilo uvođenju i obnavljanju izvjesnih klasičnih oblika. Po filološkoj karakteristici, sve knjige Crnojevića štamparije pripadaju zetskoj redakciji crkvenoslovenskoga jezika i pravopisa. U pitanju je bio prirodni nastavak tradicije još iz dukljanskoga perioda, koji je snažno zaživio u epohi Balšića i Crnojevića.

Prestanak radaEdit

Kulturni diskontinuitet, koji se desio najvećem dijelu Balkana usljed turskih osvajanja, izvršenih do pred kraj XV vijeka, prosto je preśekao duhovnu klimu stvorenu produkcijom knjiga u štampariji Crnojevića i blokirao zahuktalost njezina štamparskog zamajca. Nažalost, ni u podlovćenskoj Crnoj Gori, koja će uživati neku vrstu autonomije, zbog ekonomske stagnacije društva neće se nastaviti sa štampanjem knjiga. Postoji više pretpostavki u pogledu njene dalje sudbine. Čini se najprihvatljivijom ona prema kojoj je ostala uskladištena u manastirskoj prostoriji u kojoj je bila postavljena, da kasnije, po svoj prilici, kao i docnija, Njegoševa bude pretopljena u olovna zrna za potrebe rata s Turcima. Kad se imaju u vidu političke okolnosti, teška vremena, karakteristična za kraj XV vijeka, postaje jasno zašto jedna progresivna tekovina, kakva je bila Crnojevića štamparija, nije mogla zaorati dublju brazdu u sferi kulturnoga razvoja Crne Gore i okolnih jugoslovenskih zemalja, posebno onih koje su se našle pod turskom dominacijom. Izvjesne refleksije njene kulturne misije, doduše, ośetile su se u malim štamparijama koje su nominalno radile u krajevima pod turskom vlašću u XVI vijeku (Goražde, Rujno, Gračanica, Mileševa) i kod kotorskoga štampara Zagurovića. No sve je to bio gotovo nečujni eho, u odnosu na ulogu koju bi vršila i uticaj koji bi imala u povoljnijim društveno-istorijskim uslovima. Pa i u takvim okolnostima uticaj Cmojevića štamparije ośetio se i u prekomorskoj Veneciji, posredstvom domaćih ljudi koji su se tamo obreli (Božidara i Vićenca Vukovića). Oni u Veneciji štampaju ćirilske crkvene knjige, pod uticajem cetinjskih inkunabula, ali više s komercijalnom pretenzijom nego s kulturološkom i vjerskom motivacijom. Uza svu bremenitost koju je sa sobom nosilo vrijeme u kojem je radila štamparija Crnojevića, kako svojom pojavom, tako i svojim izdanjima svojevrsni je epohalni međaš u kulturnome razvoju Crne Gore, slovenskoga svijeta uopšte, pa i dragulj u riznici evropske kulture.

PovezniceEdit

IzvoriEdit