Po uzoru na praksu dvorova razvijenih evropskih država a i uslovljeno potrebom da se obogati crnogorski državni protokol, decembra 1871. na Cetinju se osniva Vojna muzika, odnosno Vojnička banda, kako se često nazivala u tadašnjoj štampi. Evo kako Glas Crnogorca donosi vijest o osnivanju: „Za kratko vrijeme imaće i Crna Gora svoju vojničku bandu. Bivši učitelj pjevanja kotorskoga pjevačkoga društva Jedinstva, g. Šulc, koji je prije bio u austrijskoj vojničkoj bandi, primljen je za učitelja crnogorske bande, a izabrani su do sada dvadeset crnogorskijeh momčadi, koje će on obučavati. Želimo ovoj u Crnoj Gori sa svijem novoj ustanovi što bolja uspjeha“. Međutim, sakupljanje budućih vojnih muzičara nije bio jednostavan zadatak, nasuprot tijelu od dvadesetak uglednih ličnosti Cetinja koje su činile Pjevačko društvo. Kako u jednom svom radu bilježi prof. Manja Radulović-Vulić, u Crnoj Gori se puška oduvijek više cijenila nego bavljenje muzikom, te je logično zaključiti da je pred Šulcom bio zahtjevan posao. Josip Holeček u svojoj knjizi Za slobodu tako navodi da „Knez naloži glavarima, da pozovu mladiće iz svih okruga, da se dobrovoljno prijavljuju. Prođe izvesno vreme i niko se ne prijavi... To nije odvratilo kneza. On izašalje nekoliko perjanika po Crnoj Gori da nasilno vrbuju svirače... Perjanici se raziđoše, pa koga uhvatiše toga ne pustiše: morao je š njima da ide na Cetinje, đe mu je odsuđeno da... ga Šulc posveti u harmoniju tonova“. Po tome zapisu jasno zaključujemo da je ondašnja omladina imala manjak osnovnoga znanja o muzici i njenoj upotrebi u svakodnevnom životu, pogotovo jer je Crna Gora, iako na putu dostizanja normi životnoga standarda koji su odavno ustanovljeni u drugim državama, bila rob još uvijek prisutne patrijarhalne svijesti o segmentima života nevezanim za vrijednosti koje taj sistem predstavlja. Svakako potpomognuta velikom medijskom pažnjom i brojnim godišnjim manifestacijama na kojima je učestvovala, Vojna muzika je stekla ugled među Cetinjanima ali je i Dvor rado upotrebljavao njene zvuke za vrijeme svečanosti poput rođendana Knjaževe porodice, njihovih imendana, zabava na Dvoru, Nove godine, pri povratku Knjaza sa putovanja i prigode koja se uvijek jako svečano obilježavala, a to je slava Đurđevdan. Vojna muzika je često nastupala ispred Dvora, išla kroz grad a u navedenim prilikama svirali su crnogorske himne, popularne komade, marševe, polke, mazurke i pojedine kompozicije svoga kapelnika Antona Šulca. Evo kako je list Crnogorac prenio vijest o prvome nastupu Vojne muzike povodom rođendana Knjaza nasljednika: „I danas se slavi na Cetinju rođeni dan mladoga Našljednika... Varoš je bila sva lijepo osvijetljena, a nova vojnička banda naša, prvi put, svirala je pred knjaževijem dvorom. A danas istu uru... oglasila se pucnjava topova, poslije čega je vojnička banda svirala na pjaci... Poslije službe išlo se na čestitanje u dvor, za koje je vrijeme opet svirala vojnička banda pred dvorom“. Gotovo svaku svečanost na kojoj je nastupala Vojna muzika Crnogorac, kasnije Glas Crnogorca, prenosio je u svojim štampanim redovima a nerijetko su bile dodavane i pohvalne riječi samog urednika lista. Valja spomenuti da se momčad za svoj prvi nastup spremala gotovo godinu dana a instrumenti, kao i prateći materijali poput pultova, ferala i pedagoške literature, nabavljali su se iz Trsta. Hercegovački ustanak 1875. godine smanjio je aktivnosti toga tijela a Velji rat (1876-1878) potpuno prekinuo rad Vojne muzike jer je poziv na oružje protiv Turaka zahtijevao angažovanje svih sposobnih muškaraca. Po objavi rata veliki dio crnogorskih institucija prekinuo je svoj rad a ozbiljnosti situacije doprinosi činjenica da ni neđeljnik Glas Crnogorca nije izlazio od juna 1877. pa sve do kraja 1878. Ipak, poneseni entuzijazmom i ugledom koji su stekli svirajući u Vojnoj muzici, veliki broj crnogorskih mladića sa svojim je instrumentom pošao na ratište, na čelu s Antonom Šulcom. Kako možemo pročitati u radu prof. Manje Radulović-Vulić, uloga muzike da podstiče elan pred borbu nije uvijek bila poštovana jer su sami svirači često bacali instrumente i golim rukama otimali oružje od Turaka. Iako je većina muzičara poginula ili zadobila teške povrede, 1877. hroničari bilježe da je knjaz Nikola I „uz zvuke Vojničke muzike svečano umarširao u oslobođeni Nikšić“.
Nakon prestanka ratnih dejstava na području Crne Gore prekinute aktivnosti u svim segmentima društvenoga života postepeno su se vraćale u prijašnje stanje. Iako gotovo desetkovana po broju članova, s uništenim ili oštećenim instrumentarijem, Vojna muzika je po napisi ma Glasa Crnogorca 1878. godine imala uobičajene aktivnosti, da bi sredinom 1879. potpuno prekinula svoje djelovanje na Cetinju. Iste godine Anton Šulc je napustio Crnu Goru. U odsustvu Vojne muzike, protokolarne obaveze preuzima Pjevačko društvo a o većim praznicima na Dvoru, prema navodu Glasa Crnogorca, nastupa izvjesna Regimentska muzika iz Kotora, s očitom potrebom za uveličavanjem samih događaja. Teritorijalnim proširenjem Crne Gore, priznanjem njene suverenosti na Berlinskom kongresu, protokolarne obaveze Dvora postajale su veće. Nakon decenije prekida, 1889. Vojna muzika obnovila je svoj rad, što danas bilježimo pod imenom Druga crnogorska Vojna muzika. Pod upravom Franja Vimera 36 mladića s Cetinja odlazi u Podgoricu kako bi počeli da se obučavaju za muzičare. Vjerovatno zbog nedostatka prostora za rad na Cetinju, svoj rad su započeli u Podgorici, da bi se 1891. ponovo vratili na Cetinje i uključili se u društveni život crnogorske prijestonice ne samo kao dio crnogorskog protokola već i kao umjetničko tijelo, dajući svoj doprinos u kulturalizaciji i muzičkom obrazovanju omladine, na taj način šaljući u svijet sliku Cetinja kao grada koji prati trendove ondašnjih prijestonih gradova Evrope.
Izvori edit
- Ivan S. Vukčević , MUZIČKI ŽIVOT CETINJA DRUGE POLOVINE XIX VIJEKA, Matica, zima 2010.[1]
== Reference ==