Crna Gora kao država sa dubokim korijenima državnosti neraskidivo je bila vezana za odluke velikih sila u različitim vremenskim okvirima. Dugotrajnu borbu za slobodu i dugu državnu tradiciju Crna Gora je potvrđivala na velikim konferencijama za čijim stolom su velike sile, svaka u svom vremenu, određivale kartu Evrope. Sve ono što je sticano u borbi za slobodu, sve ono što je plaćano najdragocjenijim što je Crna Gora imala, moglo je biti opovrgnuto ili ozvaničeno u nekom od salona Pariza, Berlina, Londona ili Beča. Na nekim od tih konferencija odlučivalo se o ratu i miru, na nekima o odnosima između velikih sila i sudbini malih država, na drugima se odlučivalo o granicama, a na nekim i o tome koje će države nastati, a koje će nestati sa istorijske pozornice. Sudbina malih država uglavnom se odlučivala u nekoj od posljednjih tačaka dnevnog reda konferencije. Međutim, u burnim vremenima XVI, XVII, XVIII. pa i XIX. vijeka kada u Evropi male države gotovo i da nijesu postojale, Crna Gora je svojim akcijama i otporom protiv azijskog osvajača kad-kad uspinjala se u središte pažnje evropskih dvorova i najviših državnika. Crna Gora je svojim nenadmašnim djelima punila stubce evropske štampe i makar na tren zaokupljala pažnju i plijenila simpatijama stanovnike Downing Street 10, Balhplac, Dvorane ogledala... Neke od najvažnijih konferencija koje su neraskidivo vezane za sudbinu Crne Gore jesu Pariška konferencija, Carigradska, Sanstefanska, Berlinski kongres, Londonska konfrencija, Bukureška i Mirovna konferencija.
Pariška konferencija 1856. godine edit
Na Pariškoj konferenciji koja se održala 1856. godine u Parizu povodom okončanja Krimskog rata i utvrđivanja geopolitičkog uticaja na Crnom moru učestvovali su predstavnici Austrije, Francuske, Velike Britanije, Rusije, Otomanskog carstva, Pijemonta. Crnogorski vladar knjaz Danilo obratio se konferenciji sa nekoliko zahtjeva: da se crnogorska državna nezavisnost prizna diplomatskim putem; da se crnogorske granice rašire prema Hercegovini i Albaniji; da se crnogorska granica prema Turskoj utvrdi kao prema Austriji; i da se Crnoj Gori ustupi Bar, koji je na njenoj granici na moru. Pokušaji knjaza Danila da živom diplomatskom akcijom koja se, u tom trenutku, najviše oslanjala na Francusku, dobije potvrdu za vjekovnu borbu, završeni su bezuspjehom. Crnogorski zahtjevi su odbijeni, a knjaz Danilo je naredne godine posjetio Pariz kako bi nastavio dalju borbu za potvrđivanje Crne Gore koja je borbom stekla svoje pozicije i ugled.
Carigrad 1858. godine edit
Nakon crnogorsko-turskog rata i velike crnogorske pobjede na Grahovcu, u svjetlu evropskih događanja održana je konferencija u Carigradu 1858. godine. Na ovoj konferenciji, došlo je do razgraničenja Crne Gore sa Otomanskim carstvom, čime je de facto potvrđena crnogorska nezavisnost i od strane njenog primarnog neprijatelja. Pobjeda na Grahovcu dovela je do formiranja Međunarodne komisije za određivanje demarkacione linije koja je utvrdila granicu i podnijela izvještaj konferenciji u Carigradu uz topografsku kartu Crne Gore sa detaljima o granici.
Sanstefanski i Berlinski kongres edit
Sanstefanski i Berlinski kongres uslijedili su nakon rusko-turskog sukoba, kao i Velike istočne krize uzrokovane akcijom crnogorskih četa u Hercegovinu ali i nakon crnogorsko-turskog rata 1876-78. godine. Prva konferencija održana je u martu 1878. u San Stefanu, u malom mjestu pored Carigrada. Glavne odluke sadržane su u Sanstefanskom sporazumu, a najvažnija tačka ovog sporazuma vezana za Crnu Goru odnosila se na formalno priznanje njene nezavisnosti. Sanstefanski sporazum nikada nije sproveden zbog nezadovoljstva velikih sila, što je bio uvod za novi kongres. Novi kongres održan je u Berlinu jun-jul 1878. godine, a učestvovali su predstavnici tadašnjih velikihsila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, VelikeBritanije, Italije, Rusije i Turske. Glavni ton konferencije diktirao je njemački kancelar Oto fon Bizmark. Odluke Sanstefanskog sporazuma stavljene su van snage, potvrđena je nazavisnost Crne Gore i odlukama Berlinskog kongresa njena teritorija je značajno uvećana na oblast Nikšića, Podgorice, Bara, Ulcinja itd. Beč je pokušavao ograničiti izlaz Crne Gore na more, što je velikim dijelom i uspio. Stavove Crne Gore u Berlinu predstavljali su vojvoda Božo Petrović i vojvoda Stanko Radonjić, koji nijesu uzeli direktno učešće na konferenciji, već su se sastali sa kancelarom Bizmarkom, koji je prepuštio grofu Andrašiju, austrougarskom predstavniku da void glavnu riječ na Balkanu.
Londonska konferencija 1912/3. godina edit
Treća konferencija od velike važnosti za Crnu Goru jeste Londonska konferencija koja se održavala od 1912. do 1913. godine povodom Skadarske krize i insistiranja velikih sila da se crnogorska vojska povuče iz Skadra. Konferencijom je predsjedavao ser Edvard Grej, a crnogorski predstavnici su bili Lazar Mijušković, Jovo Popović i grof Lujo Vojnović. Svojom vojnom akcijom u okviru balkanskih operacija oslobođenja od Otomanske imperije, Crna Gora je zadrla u važne interese ranjene Austro-Ugarske monarhije, koja se grčevito borila da zadrži svoj dugogodišnji prestiž na međunarodnoj sceni. Možda nikada prije i nikada poslije prijestono Cetinje i mala Crna Gora nijesu bili u žiži evropske javnosti kao što je to bilo proljeća 1913. godine, kada su postali teren diplomatskih igara najvišeg ranga i svojevrsni test snage i istrajnosti Antante sa jedne strane i Trojnog saveza sa druge strane. Upravo ova igra nadmudrivanja biće uvertira Prvom svjetskom ratu, koji će pokazati sve prednosti i mane jednih i drugih ali i koji će obilježiti čitavu eru ljudskog posrtanja i stradanja.
Opsadom Skadra i na kraju njegovim osvajanjem, Crna Gora je sebe dovela u nezavidan položaj. Uporna i istrajna na zadržavanju Skadra, Crna Gora ostala je bez podrške svojih saveznika, pod jakim pritiskom međunarodnih faktora i zveketom austrougarskog oružja na njenim granicama, morala je odustati, napustiti krvavi Skadar i eskivirati napad ogromne vojne armade.
Bukurešt 1913. godina edit
Kao učesnik Drugog balkanskog rata, Crna Gora je bila učesnik konferencije održane u Bukureštu u julu/avgustu 1913. godine na kojoj je potpisan mir između zaraćenih strana. Crnu Goru na ovoj konferenciji predstavljao je serdar Janko Vukotić koji je ujedno bio i komandant Drinskog odreda crnogorske vojske koji je učestvovao u borbama. Iako je Crna Gora učestvovala u Drugom balkanskom ratu, Bukureškim mirom nije dobila nikakve povlastice, osim što je u borbama poginuo ili ranjen 961 crnogorski vojnik.
Mirovna konferencija u Parizu 1919. godina edit
Najtragičnije i najduže posljedice po Crnu Goru imala je Mirovna konferencija održana 1919. godine u Parizu, koja je uslijedila nakon Prvog svjetskog rata. Crna Gora je od početka rata učestvovala na strani Antante, podnošeći ogromne žrtve u sukobima sa daleko brojnijom i opremljenijom austrougarskom vojskom, vodila je operacije na četiri sektora uspijevajući da drži neprijatelja gotovo dvije godine. Na kraju je svoj herojski otpor ovjenčala slavnim pobjedama tokom Mojkovačke operacije, u kojoj je uspjela i da sačuva čitavu savezničku vojsku i njen narod. Uprkos tim činjenicama, što je kao jedna od svega nekoliko država od samo početka rata bila protiv Centralnih sila, odlukama velikih uz djelovanje raznih drugih interesa, ostala je bez svoje državnosti, bez prava glasa. Crnogorski delegati Jovan Plamenac, general Anto Gvozdenović i doktor Pero Šoć pokušavali su da skrenu pažnju na crnogorsko pitanje, međutim prazna stolica za konferencijskim stolom jasno je upućivala da je namjera nestanak Crne Gore sa svjetske pozornice država.
Crnogorski dan u Njujorku 1918. godine edit
Interesantno je da je baš u trenutku kada je nestajala Crna Gora, u oktobru 1918. godine u Njujorku održana velićanstvena manifestacija Crnogorski dan u čast Crnoj Gori i njenom ogromnom doprinosu u Prvom svjetskom ratu. Na manifestaciji je prusustvovao ambasador Crne Gore u SAD, general i ljekar Anto Gvozdenović sa delegacijom. Tako je na jednom kraju svijeta Crna Gora proslavljana, dok je na drugom pripreman terent za njenu egzekuciju.
Crnogorska diplomatija edit
Crnogorska diplomatija, koji su sačinjavali ugledni i veoma obrazovani ljudi, i nakon nestanka Crne Gore djelovala je aktivno tokom dvadesetih godina, pokušavajući da skrene pažnju na crnogorsko pitanje. Tako je i upućena crnogorska delegacija da učestvuje na prvoj sjednici Društva naroda, međutim svi njeni pokušaji i zahtjevi, bez podrške velikih sila, bili su osuđeni na propast. Obnova državnosti 2006. godine Nestankom Crne Gore, otklonjena je i mogućnost njenog daljeg učestvovanja na konferencijama. Dalja sudbina Crne Gore vezana je za druge državne formate, a na konferencijama koje će uslijediti nakon Mirovne konferencije učestvovaće jugoslovenski delegati. Povratkom nezavisnosti 2006. godine, Crna Gora je stvorila mogućnost aktivnog i samostalnog postojanja na međunarodnoj sceni. Nekada ognjem i mačem se izlazilo sa pravom malih na zahtjev velikih, a danas predanim odnosom nastojimo biti dio velikih. Uzimajući u obzir dugogodišnje iskustvo Crne Gore sa konferencijama na kojima se odlučivalo o njenoj sudbini, na kojima joj velike sile često nijesu bile do kraja naklonjenje, izražavamo očekivanje da će predstojeća konferencija u decembru ove godine reafirmisati crnogorsko iskustvo u pozitivno.
Poveznice edit
Izvori edit
- Martinović, Srđa, Crna Gora pobjednica, a nestala, Partner, br. 58, maj 2014.