Wp/cnr/Crna Gora i Prva haška konvencija

Crne Gore u vode Međunarodnog humanitarnog prava ulazi 1899. godine.

Poziv knjazu Nikoli

Knjaz Nikola je početkom januara iste godine, dobio poziv u vidu cirkularnog saopštenja holandske vlade od 30. decembra 1898. za učešće Crne Gore na mirovnoj konferenciji koja se održavala po ideji ruskog cara, da bi nakon toga Rusiji uputio molbu o zatupanju Crne Gore na pomenutoj konferenciji.

Rusija zastupa Crnu Goru

Početkom februara 1899. godine, ruski ministar inostranih djela je izvijestio, da ruski car odobrava da njegovi predstavnici na koferenciji u Hagu zastupaju Crnu Goru. Ipak, bilo je neophodno da želju knjaza Nikole, crnogorska vlada izrazi pismenim putem, kako bi ona u toj formi bila saopštena holandskoj vladi. Nakon dobijenih instrukcija, ministar inostranih djela Crne Gore, Gavro Vuković, se obratio ruskoj vladi, i tako je 22. februara 1899. ozvaničena namjera knjaza Nikole i crnogorske vlade, da ruski predstavnici zastupaju Crnu Goru.

Problemi sa punomoćjem

Međutim, tokom rada konferencije pokazalo se da ova tražena punomoćja imaju zanačaj samo pri potpisivanju završnog akta konferencije. Za učešće na prethodnim plenarnim zasijedanjima bila su potrebna pojedinačna ovlašćenja za predstavnike akreditovane pri konferenciji, i zbog toga su takva punomoćja morala biti poslata i za delegate specijaliste. Posredstvom ruskih predstavnika, osim Završnog akta Haške mirovne konferencije 1899, Crna Gora je bila potpisnica i nekoliko multilateralnih ugovora: Konvencije o primjeni na pomorski rat načela Ženevske konvencije od 22. avgusta 1864; Konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sporova; Konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata s pravilima; Deklaracije o zabrani bacanja projektila i eksploziva iz balona ili drugih ovom sličnih načina; Delakaracije o zabrani upotrebe zrna koja se lako rasprskavaju ili šire u ljudskom tijelu (dum dum municija); Deklaracije o zabrani upotrebe zrna koja imaju jedino za cilj širenje zagušljuvih ili otrovnih gasova.

Spor između Crne Gore i Rusije

Zbog potpisivanja u ime Crne Gore, Konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata, kasnije je došlo do spora između Crne Gore i Rusije. Naime, crnogorska vlada je izrazila žaljenje povodom neblagovremenog obavještavanja o izjavi švajcarske vlade povodom te konvencije, kojom je obrazložila svoje nepristupanje njenom potpisivanju, i iznijela tvrdnje da bi i ona postupila kao i Švajcarska, da je za tu uzjavu znala. Nakon toga je uslijedio odgovor ruskih predstavnika, koji opovrgavaju neblagovremeno obavještavanje o stavu Švajcarske, i ističu da nema stvarnih razloga za zabrinutost zbog sadržaja konvencije o ustrojstvu oružanih snaga i vidova otpora opštenarodnog karaktera, koje je praktikovala Crna Gora. Ruski ministar spoljnih poslova je na primjedbe koje je knjaz Nikola imao o pitanju narodne vojske, pružio uvjeravanja da nijesu postojale namjere da ni u čemu umanje prava takvog roda vojske. Ona je samo pošla od neophodnosti da opredijeli obilježja po kojima se takva vojska, djelujući u zaštiti otadžbine, razlikuje od običnih razbojnika.

U konvenciji je izričito rečeno (čl. 1 Pravilnika): “Ratni zakoni prava i obaveze primjenjuju se ne samo na armiju nego takođe i na miliciju i odrede dobrovoljaca ukoliko ispunjavaju sledeće uslove:

da imaju na čelu lice odgovorno za svoje potčinjene
da imaju stalan znak za razlikovanje koji se može raspoznati na odsojanju
da otvoreno nose oružje
da se pri svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja suvozemnog rata”.

Rusko tumačenje

Prema tumačenjima ruske strane, ovim uslovima može odgovarati bilo koji crnogorski odred. Pored toga, konferencija je, imajući u vidu zemlje slične Crnoj Gori, u konvenciju unijela i izvjesne zaštitne odredbe, tako da potpisivanjem pomenute konvencije prema riječima ruskog delegata, Crna Gora nije stavljena u lošiji položaj. Bilo je usvojeno rješenje da “u zemljama gdje milicija i odredi dobrovoljaca sastavljaju svu vojsku ili jedan njen dio, za njih se podrazumijeva riječ armija”. Takođe se i stanovništvo neokupiranih teritorija koje se s približavanjem neprijatelja diglo na oružje, shodno čl. 1 Pravilnika imalo smatrati zaraćenom stranom “ako poštuje zakone i običaje rata”. Prema ruskom tumačenju, iz svega proizilazi da predstavnici država koje su potpisnice Konvencije, nijesu bili manje patriote od Švajcarske, ma koliko ona bila zabrinuta za čuvanje prava narodnih vojski. Konferencija je ocijenila neophodnim da interese regularnih armija razdvoji od izdajničkih i radnji razbojnika i lopova. To, prema riječima ministra inostranih djela Rusije, nipošto nije značilo da se crnogorski vojnici mogu brojiti u tu grupu, i da se ograničavajuća djejstva Konvencije mogu odnositi na crnogorsku vojsku. Davanjem ovih objašnjenja, sva sporna pitanja o zaključenju Konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata bila su riješena, tako da se pitanje opravdanosti njenog potpisa od strane Rusije nije postavljalo. Crna Gora se smatrala punopravno obaveznom i u pogledu ovog i u pogledu drugih prethodno pobrojanih multilateralnih akata usvojenih u Hagu 1899. godine.

Poveznice

13. VI 1878. - ODLUKAMA BERLINSKOG KONGRESA CRNA GORA DOBILA MEĐUNARODNO PRIZNANJE

Izvori

Raspopović, Radoslav, Diplomatija Crne Gore 1711 – 1918.
Grupa autora, Istorijski leksikon Crne Gore, knjiga 4, (K - Per), Podgorica, 2006
Perazić, Gavro; Raspopović, Radoslav, Međunarodni ugovori Crne Gore 1878 – 1918, Pobjeda, Podgorica, 1992.