Wp/cnr/Crmnica ili Crmnička Nahija

Prvobitni naziv je bio Cermeniza, Cermenica (crvena), pa Črmnica i Cernica (crna), te najzad Crmnica. Toponim je nastao od crvenkaste boje zemlje u brojnim vrtačama. Istoimeni toponim zabilježen je na starim kartama u Polablju, pa je moguće da je otuda prenešen pri seobi predaka Crnogoraca.

Geografski položaj

Njena sjeverna granica je opisana u Rijeckoj Nahiji. Cijelom svojom zapadnom i jugozapadnom stranom Crmnica se granici sa Bokom, i to sa plemenima Brajicima i Pastrovicima (nesto malo i sa Spicem). Na toj strani se dize tako reci bedem od planina i visokih brda, sa kojim gotovo paralelno ide i drugi bedem na samom crmnickom zamljistu. Glavnije su tacke na toj vrlo dugackoj granicnoj liniji, pocevsi od sjevera pa k jugu: vrh planine Tatarije, koji je na tromedji Crmnice, Rijecke Nahije i Brajica; vis Jabuka; strana vise Dola; vis Krastavi Kamen; vrh brda Giljana; strana "na kraj Duge Njive"; voda Cerovica; Krs od Mijacice; sredina Bobova Doca; "pod Davidov Krs"; visovi Mali Soko, Vidrane, Mali Drazmir, Mala Ostra Glavica; strana "na vr' Dubokoga Dola"; vrh Goca Brda; brdo Krnjak; Krs od Mijovica ("tu je granica usjecena: krst"; Ilino Brdo; Presjeka; Divlji Vrh (neki ga zovu "Din-vrh"; tu je bila nekad tromedja Crne Gore, Austrije i Turske); visovi Triroge, Bobija, Gola Glavica, Krstac i Velja Vrsuta.

Dalje nastaje crmnicka granica prema Crnogorskoj Krajini: prema Zupcima, Sestanima i Seocima. - Ona ide najprije planinom Sutormanom, i to na vrh Senteliju, pa na "kom" Grobeljac, dalje na vis Tvrdoc, pa na crkvinu Sv. Romana (rusevine od crkve, koja je od vajkada crmnicka, limljanska), zatim na Sarapof (spram Tudjemila) i na Kitu od Lonca (ovako narod u staroj Crnoj Gori zove najvece uzvisenje medju grupom od visova, koji imaju zajednicko ime i cine zasebni dio neke planine). Odatle nastaje istocna crmnicka granica: najprije "u Glavicu vise Ublica", zatim na "paramidu" na Livade, pa "u Glavicu ukraj Male Siljevice na vr' Zgarba", dalje na Crnu Skalu, pa "povrh Gornjijeh Zgaraba", na planinu Velju Siljevicu, zatim "na vr' Male Siljevice", pa na brda Orvan, Kitu, Plitku Kamenicu, Caukovu Glavicu, Cafu i Brijeg od Ubla, zatim na pecinu Grisu Pavicevu, pa na visove Lijepi Krs pod Jelom i Sopot i onda Pelinskim Potokom sve do selista Kuta, gdje se odvaja od toga potoka i iduci na sjever izlazi na zemljiste Pjesacac kraj "Blata" (Skadarskog Jezera). Zatim "Blatom" izlazi na ostrvce Grmozur, koje obuhvata u Crmnicu, i nastavlja se u pravcu one linije, koja ide zapadno od ostrvca Lesendra i sredinom Fuckoga Blata, te odvaja Rijecku Nahiju od Crmnicke, a zavrsava se, kao sto smo vidjeli, na Gardicu juzno od Poseljenskog Luga.

Crmnica je dakle sa svih strana okruzena planinama i velikim visinama, pa cak i na strani prema Skadarsko Jezeru osim u onome nisko dijelu sto je oko usca Rijeke Crmnicke (ovako narod u Crmnici zove glavnu rijeku svojeoblasti, a ne Virstica i Virovsnica, kako je ranije Ducic zabiljezio). U toj zatvorenosti crmnicke oblasti i u njenom odnosu prema dolini Rijeke Crmnicke nalazimo objasnjenje, zasto je Crmnica od uvijek cinila vrlo jednostavnu oblasnu cjelinu. Kad se stane u dno prostrane i duboke doline Rijeke Crmnicke, npr. kod Vira, pa se pogleda svuda unaokolo na susjedne visoke planine, vidjece se sasvim jasno, kako se sa svih strana od tih velikih planina zemljiste vrlo osjetno spusta na toj dolini. Kako dolina Rijeke Crmnicke stoji u neposrednoj vezi sa Skadarskim Jezerom, ona ima za stanovnike svih okolnih planinskih predjela dvostruki znacaj: jedno sto im je ona usled najzgodnijeg silaska k njoj najprirodnije srediste za sve medjusobne veze i odnose, a drugo, sto je zbog sirokog i lakog pristupa ka Skadarskom Jezeru najpodesniji posrednik za veze sa spoljasnjim svijetom. O takvoj ulozi ove glavne Crmnicke doline jasno nam svjedoci i to sto je u njoj, na donjem toku Rijeke Crmnicke, a nedaleko od jezera, na mjestu Viru, od starine bilo srediste prometa i sjediste politickih vlasti.

Crmnicu narod dijeli na sedam plemena. Na sjeverozapadu, u gornjem slivu rijeke Oraostice, pocinje plemePodgor, a drugi mu je dio u donjem slivu te rijeke i sjeverno od njega (sjeverno od varosice Vira), prema Skadarskom Jezeru. Izmedju oba dijela plemena Podgora je pleme Brceli. Sjeveroistocno od Brcela i sjeverno od donjeg dijela Podgori je pleme Dupilo. Juzno su od Brcela plemena Gluhi Do i Sotonici; istocno od njihLimljani, a jos dalje na istoku Boljevici.

Ponekad se u narodnom govoru cuje i razlikovanje na Gornju i Donju Crmnicu. U Gornju Crmnicu se racunaju plemena: Podgor, Brceli i Dupilo, a u Donju sva ostala. Ali je to razlikovanje vrlo rijetko i nema nikakvog narocitog znacaja.

Plemena Crmničke Nahije:

Podgor

• Zapadni Podgor:
• Utrg
• Ovtočići ili Optočići
• Istocni Podgor:
• Orahovo
• Kruševica
• Braceni

Dupilo

• Dupilo
• Papratnica
• Trnovo

Brčeli ili Brcelo

• Gornji Brčeli
• Donji Brčeli
• Tomići
• Brijege

Gluhi Do

• Gluhi Do
• Bukovik

Sotonići

• Sotonići
• Mačuge

Limljani 
Boljevići

• Boljevići
• Godinje
• Vir

Pleme PODGOR

Podgor

Podgor (2 pad. jedn. Podgora ili Podgori, 3 p.j. Podgoru ili Podgori itd.; stanovnici: "Podgorani").

Ovo je pleme predvojeno zemljištem plemena Brčela, tako da ne čini jedinstvenu predionu cjelinu. Ovakav izuzetan slučaj, da je pleme sastavljeno iz dvije zasebne oblasti, koje su sasvim odvojene jedna od druge, mogao je i nastati samo na sasvim izuzetan način. Narodno je predanje sačuvalo o tome i sasvim pouzdanu uspomenu. Priča se, kako se najprije Podgorom zvao samo zapadni dio današnjeg plemena, onaj u gornjem slivu rijeke Oraoštice. A u istočnom dijelu današnjeg plemena, i to u njegovu naselju Orahovu, bilo je jako vlasteoško bratstvo Mikovići. Od samih Mikovića bilo je na "70 vlasteličića" a na čelu im je bio kao starješina pop-Šilj (očito da mu je ovo bio nadimak, pr. autora) koji je ujedno bio knez Orahova. Tada je u Orahovu imalo na "300 pušaka". Podgorani se nađu u nevolji od svojih susjeda, i kako su bili slabi da se sami brane, zamole Mikoviće, da ih prime u zajednicu, da budu jedno pleme, te da se zajednički brane od okolnih plemena. Mikovići pristanu na to, i njihov starješina postane zajednički knez cijeloga novoga plemena. Bez sumnje je na njihov pristanak najviše uticalo to, što Orahovo nema svojih "planina" sa ispašom za stoku (nego ima samo Lug u riječnoj dolini niže Orahova, a on je sasvim nedovoljan), dok ih Podgor ima u izobilju. Kako je pak Podgor postao jedno pleme s Orahovom, sve su im "planine" s pašnjacima i sa gorom postale "plemenska komunica", zajednička za sve plemenike. I tako još i sad, ovi ozdo, iz istočne Podgori, imaju pravo napasati stoku po zapadnoj Podgori, kao i obrnuto: oni ozgo, iz zapadne Podgori, imaju pravo pasti stoku po Lugu orahovskom. - Osim toga kad su Crmničani u 18. vijeku dijelom preoteli a dijelom prekupili od Turaka ribolove na Skadarskom Jezeru, pa ih podijelili na plemena, tada je i Podgor dobio za sebe ribolove na tome jezeru, i oni su od tada pa sve do danas ostali zajednička plemenska svojina za obje polovine Podgori.

U kom je vijeku bilo ovo spajanje Podgori sa Orahovom u jedno pleme? I tu nam daje narodno predanje dosta pouzdane oslonce za odredbu. Zna se, da se je rat između Crmničke i Riječke Nahije tek onda odlučio u korist Crmnice, kad je došao i stupio u borbu pomenuti pop-Šilj Miković sa svojim Orahovcima. O tome ratu ove dvije nahije bilo je već riječi i rečeno je da je bio negdje u drugoj polovini 17. vijeka. Sada to isto možemo utvrditi i drugom vrstom podataka takođe iz narodnog kazivanja. Kaže se, da su u pomenutom ratu mnogi Mikovići izginuli, a drugi se od njih uskoro poslije toga (iz nepoznatih uzroka) odsele u Primorje (I sad ima Mikovića po Boki Kotorskoj). Poslije odlaska Mikovića starješinstvo nad cijelim plemenom Podgori pređe na drugo jako bratstvo u Orahovu, na Barjamoviće. Prvi knez "iza popa Šilja" bio je knez Ivan od Barjamovića. Poslije Ivana bio je knez Marko, za koga se zna pouzdano, da je knezovao u doba vladike Danila Petrovića. Prema tome je Ivan Barjamović bio knez u drugoj polovini 17. vijeka ili bar u poslednjoj četvrti toga vijeka. A njegov prethodnik, pop Šilj Miković, knezovao je dakle svakako oko sredine 17. vijeka i vjerovatno još i u trećoj četvrtini toga vijeka. Pošto se spajanje Podgori s Orahovom desilo za vrijeme njegova starješinstva, to je dakle moglo biti oko sredine 17. vijeka. Zašto se je novo pleme nazvalo Podgorom, a ne Orahovom, kad je baš Podgor tražio zaštitu od Orahova? O tome se nije moglo dobiti u narodu obavještenje; ali je najvjerovatnije ovo: kako je Podgor već i prije toga bio pleme i tako se nazivao, a Orahovo nije nikad bilo pleme, da je i novo pleme nazvano imenom dotadašnjeg plemena Podgora.

Zapadni Podgor

Zapadni Podgor, ili "Podgor" u užem smislu, je visok planinski predio, ograđen sa svih strana brdima i planinama. Na zapadu ga odvaja od Paštrovića i Brajića onaj dio crmničke granice, što je između Maloga Sokola na jugu i Tatarije na sjeveru. Sjevernu i sjeveroistočnu granicu ovoga Podgora čini onaj dio crmničko-riječke granice, što počinje od Tatarije a završava se na Sjenokosu prema ušću Smokovjenačkog Potoka u Velju Rijeku. Između Sjenokosa i Malog Sokola je međa zapadne Podgori sa plemenom Brčelima. Ona ide najprije Smokovjenačkim Potokom do na česmu Smokovjenac, pa se penje dalje na vrh glavice Čemerikovca, zatim silazi na Bijelu Rudinu i dalje kosom izlazi na planinu Štrbinu, a sa nje se spušta ka Malom Sokolu.

U ovom dijelu Podgori ima sad svega dva veća naselja: jedno je skoro u sredini njegove oblasti, Utrg, a drugo je na jugoistocnom kraju, Ovtočići (ili Optočići).

Utrg

(stanovnici: "Utržani"). I ako je ovo poveliko naselje i dijeli se na manje djelove, ipak ga narod označava kao "selo", bez sumnje zbog toga što je jako grupisano, jer su mu se kuće morale zbiti pod stranama dvaju krševitih stupnjeva što se dižu jedan više drugoga. Pod višim i sjevernijim stupnjem su Vukmanovići ili Kuće Vukmanovića sa "58 domova" od samog bratstva Vukmanovića (tu je uračunata i 1 kuća Stojanovića, "koji se drže pri Vukmanovića"). - Južniji i niži dio "sela" se zove Skaličani ili Podskaličani. Glavno stanovništvo čini tu grupa od tri blisko srodna bratstva: Hajdukovići (25 kuća; oni čine i zaseban kraj sela pod imenom "Kuće Hajdukovića"), Jovetići (22 kuće) i Strahinje (ili "Strahinja"; 13 kuća). Osim toga ima i dva manja zasebna bratstva: Mijači (8 kuća) i Čalovići (2 kuće).

Ovtočići ili Optočići

Tako se zovu i stanovnici, a pojedinac:"Ovtočić" ("Optočić"). - I Ovtočiće narod redovno označava kao "selo", jer čine svega jedno poveliko, dosta grupisano naselje. U njemu se ipak razlikuju "četiri glavna dijela", četiri grupe od jače zbliženih kuća, a u svakoj od njih opet pojedina bratstva zauzimaju zasebne krajeve, te se svaki od njih zove po imenu svoga bratstva. Ta su četiri "dijela" sastavljena po bratstvima ovako: 1) Vujačići, 2) Grabovica, Ljutica i Janjevići, 3) "Šćepčevič" i "Tomović" (tako u jednini, i ako ih ima mnogo), 4) "Vukanović" i "Petanović" kao u prethodnom).

Od ovih su bratstava "Vujačić" (27 kuća), "Šćepčević" (26 kuća), i "Janjević" (10 kuća) zajedničkog porijekla; "Vukanović" (9 kuća) i "Petanović" (10 kuća) su združeno bratstvo ("Petanović" se pribratio Vukanovićima); a "Tomović" (8 kuća), "Ljutica" (11 kuća), "Grabovica" (6 kuća) i Kosovići (2 kuće) su zasebna manja bratstva.

Istočni Podgor

Istočni Podgor je najprije činilo samo veliko naselje Orahovo sa svojim prostranim zemljištem na istoku i sjeveroistoku, do Skadarskog Jezera. Kako je vrlo davno na tome zemljištu postalo i selo Kruševica, i ono je ušlo u sastav plemena Podgori. Međutim malo naselje Braćeni, koje je postalo tek oko sredine 18. vijeka na zemljištu, koje je na neki način bilo postalo privatnom svojinom bratstva Radomana iz Ljubotinja (Riječke Nahije), nije ušlo u sastav plemena Podgora. Ono je istina uvijek stojalo pod upravom podgorskih starješina, ali nije dobilo - i nema ni sad - udjela u plemenskim komunima i ribolovima.

I danas u cijeloj istočnoj Podgori nema nijednog velikog i jakog bratstva (najveće su Barjamovići od 20 porodica), a u cijelom tom predjelu ima svega 54 porodice. Međutim su u njegovom susjedstvu velika i jaka plemena - Dupilo, Brčeli i Boljevicć - koja su se zbog rodnosti, pitomine i župnosti podgorskog zemljišta stalno širila na njegovu štetu.

Orahovo

Orahovo je glavno i najveće naselje istočne Podgori. Ono zahvata gotovo cijelu južnu polovinu njegova zemljišta. Dijeli se na 'selo' Orahovo i 'seoce; Mikoviće.

'Selo' Orahovo je južnije, dijelom po stranama ispod velikih greda (koje se i zovu: Greda i Gredice) a dijelom kraj dolaca i na pločama (Lista Ploča, Krvava Ploča). U njemu su bratstva: Barjamovići (20 kuća), Mašanovići (6 kuća), Boljani (1 kuća), Mijači (2 kuće od onih iz Utrga) i Kneževići (1 kuća).

'Seoce' Mikovići je sjevernije a niže 'sela' Orahova većinom po stranama od brda i humova (Mikovićski Humaec). U njemu su bratstva: Mikovići (ili 'Đalac'; 2 'ognjišta'); Jovetići (4 kuće, od onih iz Utrga); Vojvodići (1 kuća, od onih iz Građana) i Humaec (1 kuća).

Kruševica

je malo 'selo' u jednoj srazmjerno plitkoj vali, koju sa svih strana opkoljavaju povisoka brda i planine. Najvećim je dijelom po dnu velikog brda Krušeštaka, koje mu je s južne strane. - U Kruševici živi samo bratstvo Dabovići, koga ima 8 kuća.

Braćeni

Braćeni su takođe malo 'selo'. Glavni mu je dio, kao i kod Kruševice, u srazmjerno plitkom ulegnuću, koje je sa svih strana okruženo brdima. Tu su 6 kuća bratstva Radomana. Osim toga ima na jugozapadu od ovog glavnog dijela seockog još dvije kuće pri stjenovitoj strani Na Vrh Polja (orahovskog) ili na Vrhpolju. Jedna je od tih kuća Laković a druga Zagora.

Pleme Dupilo

Na sjeveru i na zapadu se ovo pleme graniči s Riječkom Nahijom a na istoku s istočnom Podgori. Ove granice su ranije opisane. S južne strane njegova međa prema plemenu Brčelima ide u glavnom ovako. Počinje od Pavlova Krša, koji je ujedno na međi prema Riječkoj Nahiji, pa ide naniže naporedo s rijekom Oraovšticom ' putom opštinskijem' (tj zajedničkim) preko Mlađenova Guvna do Parca, 'mosta na Rijeci' (Oraovštici), 'onda Rijekom do Maramišina Doca, pa dalje putom na Lokvine' i zatim uz planinu Bjelasicu "na vr' Ilina Grmena, pa na vr' Česminae i na Andrijinu Gredu, dalje pravcem na Debeli Mlin i Debeli Krš, putom opštinskim na Ćipur, s Ćipura na Ćeliju" (manastira orahovskog) i tako dalje granicom prema istočnoj Podgori, kao što je naprijed navedena.

Ovo je pleme dobilo ime od svoga glavnog naselja Dupila, koje zauzima najjužniji i najveći dio njegove oblasti. Ono je veoma staro naselje i kako mu i samo ime kaže, zasnovano je u vrlo dubokom i srazmjerno prostranom ulegnuću, koje je sa svih strana zatvoreno visokim brdima i planinama (osim pomenutih još su, na sjeveru, Brljanska Ploča i Fučka - ili Vučka - Gora). U istom je ulegnuću, a sjeverno od Dupila, još i naselje Papratnica, i oba su naselja zajedno od starine činila jako pleme Dupilo, za koje sa raznih strana (i iz "Gorskog Vijenca") saznajemo, da je već u doba "istrage poturica" imalo vrlo veliki značaj među crmničkim plemenima.

Pleme Dupilo je još osobito pojačano, kad su u drugoj polovini 17. vijeka stupili u plemensku zajednicu sa njim Trnovo i Komarno. To je bilo poslije rata između Riječke i Crmničke Nahije. I Trnovo s Komarnim čini takođe dobru geografsku cjelinu, jer je sa svih strana - čak i prema Skadarskom Jezeru - zatvoreno planinama i visokim brdima.

Ovako pojačano pleme Dupilo moglo se, kao što smo vidjeli, raširiti i na zemlje u obimu istočnog Podgora i gotovo duž cijele njegove obale prema Skadarskom Jezeru.

Brljanska Ploča i Fučka (Vučka) Gora odvajaju dosta jasno staru oblast plemena Dupila (na jugu) od njegovih novih predjela, Trnova i Komarna (na sjeveru).

Inače se u govoru može i sada čuti, da se razlikuje "Dupilo" u užem smislu - predio starog plemena Dupila, sa naseljima Dupilom i Papratnicom - i "Trnovo" u širem smislu, to će reći cio predio na sjeveru od pomenutih dveju planina, sa naseljima: Trnovom i Komarnom. Ta je podjela zasnovana osim na rečenoj geografskoj podvojenosti, koja je glavni činilac, još i na razlici u porijeklu glavnih bratstava u svakoj od ove dvije plemenske polovine ( u "Dupilu" ima tri jaka bratstva, koja sama čine 125 kuća od ukupnih 164; a u "Trnovu" jedna grupa od dva srodna bratstva sa 62 kuće od ukupnih 90). A ona ima i praktičan značaj, jer npr. u plemenskim ribolovima (ili "gribolovima": "dva gribišta na Modra Oka i jedno na Raduš") "jednu godinu gribe Komarno sa Trnovom, a drugu godinu Dupilo i Papratnica na red". - Ipak su obje polovine, kao što rekosmo, činile čvrstu plemensku cjelinu prema svima svojim susjedima. Razmatranje imenovana četiri naselja ovoga plemena počećemo s juga, sa Dupilom.

Dupilo

Ono je sa svih strana opkoljeno visokim, strmenitim stijenama i nema nikud izlaza ni lakog pristupa. Jedino je nešto više otvoreno na jugoistoku, ka Orahovskom Polju.

Narod ga obično u govoru označava kao "selo" a njegove djelove kao "mahale". Te su "mahale" prilično odvojene jedna od druge, a kuće su im na raznim položajima: po stranama, na brdašcima, krševima i zaravnjacima. U svakoj "mahali" ima po jedno glavno bratstvo (po kome se ona obično i zove), ali pored njega stanuje još i po koja porodica od drugih bratstava. Počevši sa zapada pa ka istoku i sjeveroistoku "mahale" idu ovim redom: Prinje, Dajkovići, Kuće Đurovića, Crnčevići i Vučinići.

U Dupilu žive ova bratstva: Đurovići ("put 60 kuća"), Crnčevići (20 kuća), Purlije (15 kuća), Vučinići (5 kuća), Remekovići (5 kuća), Dajkovići (4 kuće), "Pobor" (3 kuće), Petrović (1 kuća), "Vuletić" (2 kuće), "Vulićević" (ili "Ulićević", 2 kuće), Nikotići (1 kuća), Pejanović (1 kuća).

Papratnica

Ovo je "selo" oko velikoga zemljišta Njiva po stranama i po ivicama omanjih dolova, iz kojih je ono sastavljeno (u sredini je Papratni Do). - U Papratnici su bratstva: Vukoslavčevići (25 kuća) i Mašanovići (20 kuća), koja su zajedničkog porijekla (od dva brata), i malo zasebno bratstvo Miletići (2 kuće).

Trnovo

U ovom su predjelu danas dva "sela", Trnovo i Komarno, ali ona još i sad čine cjelinu u mnogom pogledu: imaju zajednički "fudut" (udut, hatar) i zajedničke komune i ribolove, zatim i u jednom i u drugom žive većinom ista bratstva i još se i sad često cio predio u kome su ova dva sela zove opštim imenom "Trnovo". U starije vrijeme se i upotrebljavalo samo to ime, a Komarnom se zvalo samo zemljište Komaranskog Polja i na njemu nije bilo nikakva naselja. Tek pošto su od početka 19.vijeka bratstva sa Trnova naselila Komarno, postalo je "selo" sa tim nazivom, i od tada se ponekad staro "selo" Trnovo naziva i Gornjim Trnovom za razliku od Donjeg Trnova ili Komarna.

"Selo" Trnovo (Gornje Trnovo; stanovnici: "Trnovčani") se dijeli na dva dijela: glabno "selo" Trnovo, čije su kuće po dnu jugoistočne strane planine Svinjštika; i dalje na jugoistoku, a niže glavnog "sela", Donji Kraj, koji je na strani vale pod brdom Strehom. "Selo" Komarno odvaja od "sela" Trnova glavica Ušitac. Pod tom glavicom, s njene istočne strane, je prvi dio Komarna "Kuće Lekića". Dalje na istoku i na sjeveroistoku, po Komaranskom Polju i do brda Komara(n)štika, su "Kuće Vujovića". Na samom vrhu Komaraštika je seoce Razdolje sa 6 kuća samih Vujovića. A na sjeveroistoku od Komaranskog Polja je drugo seoce, Zaboje, sa 8 kuća opet sve Vujovića.

Glavno stanovništvo cijelog predjela Trnova čini dva bratstva zajedničkog porijekla: Vujovići (50 kuća) i Lekići (12 kuca). Od ostalih bratstava zajednickog su porijekla jos i "Planina" ili Planinici i "Zecevi" ili Zecevici (ukupno 6 kuća). Druga su zasebna bratstva: Perovići (4 kuće), Pečurice (10 kuća), Vuksanovići ("Kučine"; 5 kuća), Lješevići (1 kuća) i Bogdanovići (Njeguševići; 2 kuće).

Pleme Brčeli ili Brčelo

Ovome plemenu već znamo granice na sjeveru: prema istočnoj i zapadnoj Podgori, prema Dupilu i prema Riječkoj Nahiji (prema Građanima). Poznata nam je takođe granica na zapadu, prema Paštrovićima (u Boki Kotorskoj): od Maloga Sokola na sjeveru pa do Krnjka (brdo Krnjak) na jugu.

Na jugoistoku, prema plemenu Gluhom Dolu, brčeoska granica ide od Krnjka "na vr' Strane od Krnjka pa preko Grošta na Donje Potoke", zatim na vis Kaliće, pa na Poljice Rasovatačko i dalje na brdo Mali Rasovatac, a sa njega na vrh planine Rasovatca ili Trojice. Dalje prelazi preko visova: Zmijine Glavice, Samoborske Glavice, Smrdeša, Rusopasta i Vrijesa, te izlazi na veliku goru Baline i penje se "na Mićunovu Dubravu na vr' Balina", pa zatim ide na visove: Krstac pod Glibovac, Tijesnu Ulicu i Brbuljački Krš, i time izlazi na planinu Bjelasicu, na kojoj se i završava.

Kao što se prema opisanim granicama vidi, oblast plemena Brčela čini vrlo dobru geografsku cjelinu. Ona je istina nagnuta i donekle otvorena prema rijeci Oraovštici (ili Sjenokoskoj Rijeci ili Opačkoj Rijeci, kako taj njen dio često zovu), ali je i na toj strani zastićena visokim i krševitim brdima i stranama. Gotovo u sredini plemenske oblasti je veliko i staro naselje, Brčeli. Zbog svoga vrlo zgodnog i zaklonitog položaja pod visokim planinama i ujedno zbog podesnog klimata ono je privlačilo jos pažnju Nemanjića i zatim Balšića, te su kod njega podizali svoje zadužbine i šta više dvore, u kojima su boravili. Te su zadužbine bile od starine zborna mjesta cijele Crmnice. Uloga naselja Brčela kao plemenskog središta još je osobito bila pojačana i time, što su u njemu od vajkada sjedjela jaka i stara bratstva, koja su uvijek okupljala oko sebe ostalo stanovništvo ove oblasti u tijesnu plemensku zajednicu. Četiri grupe najjacih bratstava u ovom naselju imaju zajedno 160 domova, a to je više od polovine svih porodica u plemenu (u cijelom plemenu ima 299 porodica). Brčeljani su zbog toga zadobili zemljišta i izvan svoje plemenske oblasti, osobito u istočnoj Podgori i u Lugu kod Vira.

Glavno naselje ovoga plemena, Brčeli, dijeli se na dva "sela": Gornje i Donje Brčele, koje ponekad u govoru označavaju kao: Gornje i Donje Selo. Sjeverozapadno su od njih "selo" Tomići, a jugoistočno od Brčela "selo"Brijege.

Gornji Brčeli

su, kao što im i samo ime kaže, viši, a južniji, dio naselja Brčela. Oni su po stranama u dnu planina Rasovatca i Krstca i po dolovima i valama, što su među izdancima tih planina. Usled toga se dijele na četiri "mahale". koje se sve, osim jedne, zovu po svome glavnom bratstvu (a ponekad se naziv "mahala" zamjenjuje riječju "Kuće").

Na južnijim i višim položajima su: Mahala Popovića, u kojoj su bratstva: Popovići (32 kuće) i Špadijeri (3 kuće) iSrednja Mahala sa bratstvima: Boskovici (15 kuca), Aleksici (11 kuca), Knezevici (2 kuce), Tomasevici (12 kuća) i Franovići (1 kuća). Niže ove dvije "mahale" su: Mahala Rolovića, u kojoj su sami Rolovići (s ogrankom Nikaljevićima; 25 kuća), i Mahala Iličkovića, u kojoj su osim Iličkovića (25 kuća) i Subotići (2 kuće).

Od imenovanih bratstava jednu veliku grupu srodnih bratstava čine Popovići, Boškovići, Aleksići i Knezevići, a drugu Rolovići i Iličkovići. Ostala su bratstva svako zasebnog porijekla.

Donji Brčeli

su po nižem i pitomijem zemljištu nego Gornji. Kuće su dijelom po stranama i po ivicama omanjih dolova a dijelom na samim brdima i glavicama (poglavito na Bojkovoj Glavici i na Leverdinu Brijegu). Nema podjele na mahale, nego se razlikuju samo grupe kuća od pojedinih bratstava: Leverde (5 kuća), Kopitovići (14 kuća), Jovanovići (27 kuća) i Gojnići (23 kuće). A neki put se čuju i nazivi: Kuće Gojnića, Kuće Jovanovića itd.

Tomići

Ovo je "selo" poglavito po dnu brda Strugova a nešto i po dvijema susjednim dolovima. Dosta je zbijeno, i razlikuju se samo donekle grupe od bratstveničkih kuća. - Bratstva su: Đonovići (55 "domova"), Raknići (5 "domova"), Marovići (9 "domova"), Ćetkovići (3 "doma") i Lješevići (6 kuća). Ova su dva poslednja bratstva zajedničkog porijekla.

Brijege

su, kao što im i naziv kaže, na dva "brijega", na njihovim donjim stranama i nad ivicama dolova i dolaca, kao što su po dnu tih bregova. U "selu" su tri zasebna bratstva: Markovići (15 kuća), Vulićevići (ili Ulićevići, 4 kuće) i Mijovići (5 kuća).

Pleme Gluhi Do

Ovome plemenu znamo sjeverozapadnu granicu, prema Brčelima - od planine Bjelasice pa do Krnjka - i zapadnu i jugozapadnu, prema Paštrovićima, od Krnjka pa sve do Velje Vrsute pred Sutormanom. Odatle nastaje sjeveroistočna granica, najprije prema plemenu Limljanima. Od Velje Vrsute ona se nastavlja "kamivalom na Jakičev Krš" i na Široko Ždrijelo, zatim na Krš od Velje Strane i na Franić-Krš, pa se penje na Krš na Mužica i dalje na Maraš-glavicu, zatim na Kapu ("volat od stijene") i odmah ispod nje rijekom Vranšticom ili Starom Rijekom od njena izvora pa sve do Rajkovića Mosta. - Od toga mosta se Gluhodoljani granice sa plemenom Sotonićima. Ta granica ide rječicom Starom Bistricom i preko visova: Bokanova Brijesta, Kameštice, Zaklopite Kamenice, Na Rast (više sela Mačuga) i preko Vrela Bukovičkog izlazi na planinu Bjelasicu.

Možemo reći, da ime ovoga plemena, Gluhi Do, vrlo dobro objelježava zemljišni karakter njegove oblasti. Okružen sa tri strane (sa zapadne, južne i istočne) sve samim planinama od preko 1000 i blizu 1000 metara, a u sredini jako ugnut i spušten ka dolini Crmničke Rijeke, predio ovoga plemena liči na polovinu od ogromnog lijevka i u svome donjem, ujedno srednjem, dijelu čini utisak veoma velike, gluhe dubine i utonulosti. U tako duboko ugnutom i vrlo sklonitom predjelu, kome su na jednoj strani na domaku rodna polja oko mnogih rječica a na drugoj planine vrlo bogate pasom i gorom, razvilo se jako i veliko pleme Gluhodoljani. Jedna velika i veoma razgranata grupa od srodnih bratstava čini ogromnu većinu plemenskih porodica i pravi je predstavnik plemena. Oko nje su se morala okupiti sva ostala manja bratstva u plemenskoj oblasti. Jačina ovog plemena ogleda se i u tome, što je još odavno - od prilike u početku 17. vijeka - uspjelo, da preotme od Paštrovića cijelu planinu Sozinu.

Pleme Gluhi Do se dijeli na Gluhi Do u užem smislu i na "selo" ili "mahalu" Bukovik.

Gluhi Do

je veliko naselje, koje zahvata cijelo ono veliko ugnuće svoje plemenske oblasti, o kome smo naprijed govorili. Njegove su kuće podignute po svima mogućim položajima, a kako su prikupljene oko najzgodnijih mjesta za život sastavljaju četiri "sela" ili "mahale". A u svakome od tih "sela" jasno se izdvajaju grupe od kuća pojedinih velikih bratstava. Ali inače gotovo nijedno od tih velikih bratstava nije ograničeno samo na jednu "mahalu", nego ima svojih porodica i po drugim "mahalama". - Najdalje je na jugu i ujedno na najvećoj visini "mahala" Donje Selo; sjevernije, a niže nje, Srednja Mahala; na istoku od ove "mahala" Jasen; a sjeverozapadno od Srednje Mahale - Reljići.

Izuzevši nekoliko malih bratstava sve ostalo stanovništvo ovog naselja čini jedna velika grupa od bratstava, koja su sva jednog porijekla. Svako od tih bratstava toliko se razgranalo, da se dijeli na mnoge "grane" ili "zagranke", od kojih se neki već stalno zovu i pišu svojim zasebnim prezimenima, tako da u stvari čine zametke novih bratstava. Kao i drugdje po Crmnici, prezimena pojedinih bratstava, a još mnogo češće njihovih "zagranaka", kazuju se većinom u jednini, ma da obuhvataju po veliki broj porodica. Mi ćemo ih tako i navoditi, kako smo ih đe od naroda čuli. Najveće su od tih bratstava Vuletići (90 kuća; "grane": "Bošković", "Đurašić", "Rajičević", "Knežević", Vuksanovići i pribraćeni "Spičanović"), zatim Ivčevići (50 kuća; "zagranci": Vukčevići, Parađini, Marotići, Mišljeni, Mihaljevići, Đuranovići, Jankovići, Mahmutovići i "Ostović"), pa Kumpresi (36 kuća; "grane": "Vojvodić", "Buhić" i "Vučićević"), Masloničići (36 kuća; "grane": "Šarčević", "Savić", "Jovetić", "Đuković", "Vujović" i "Šćepčević"), Gvozdenovići (33 kuće; oni se svi zovu i pišu tako, ali se i među njima razlikuju "grane": "Gvozdenović", "Stanišić", "Pavlićević", "Kiković", "Petranović" i "Radović"), Jovovići (31 "ognjište"; "zagranci": "Jovović", Gradinjani, Pavlovići, "Antović", "Glavičić", "Nikčević" i "Šajinović") i Brankovići - Čarapići (10 "ognjišta"; "zagranci": "Đurišić" i "Branković").

Ostala su bratstva, svako zasebnog porijekla: Dobrilovići - Šušteri (7 kuća; "zagranci": Šušteri i Ćetkovići) sa Drešićima (7 kuća, koji su se njima "pribratili"; Kovačevići (8 kuća); "Ćeklić" (2 kuće); "Zec" (1 kuća) i Nikolići (2 kuće).

Dakle od 313 porodica, koliko ima ukupno u ovom naselju, 286 dolazi na samu onu veliku grupu od srodnih bratstava, a to će reći: blizu jedanajest dvanajestina.

Bukovik

je "selo" u sjevernom kraju plemena Gluhog Dola. Neki ga označavaju kao petu "mahalu" naselja Gluhog Dola, u toliko prije što je i glavno stanovništvo u Bukoviku istog porijekla sa pomenutim glavnim bratstvima gluhodoljskim.

Bukovik zahvata poglavito jedno poduboko i dosta široko ulegnuće, koje rastavlja poslednje izdanke dvaju planina: Bjelasice sa Balinama na sjeveru i Rasovatca na jugu. Dijelom je po dolovima toga ulegnuća a dijelom po donjim stranama planine Rasovatca.

U Bukoviku se razlikuju "krajevi" ili "mahale seocke", svaka sa po jednim glavnim bratstvom. Najdalje su na sjeveru Bokani, u kojima su bratstva: "Bokan" (18 kuća) i Ukmanović (1 kuća). Južnije su Radače sa bratstvima: Kaletićima (9 kuća), Tomaševićem (1 kuća) i Živkovićem (1 kuća). Dalje su na jugoistoku Lekići, a u tom je "kraju" samo bratstvo "Lekić" (16 kuća). Najzad je u blizini "kraj" Rajkovići, u kome su bratstva: "Rajković" (4 "ognjišta") i Đurići (2 kuće; od Jovanovića iz Gluhog Dola).

Glavna bukovička bratstva - Bokani, Lekići, Kaletići i Rajkovići - porijeklom su od četiri brata, čiji je otac opet bio rođeni brat pretku cijele one velike grupe srodnih bratstava, što smo je poznali u Gluhom Dolu. Ova četiri bukovička bratstva imaju zajedno 47 porodica, a njima treba dodati i one 2 kuće Đurića Jovovića, koje su istog porijekla sa njima, dakle 49. A u cijelom Bukoviku ima ukupno 52 porodice, dakle svega su tri drugačijeg porijekla nego ostale.

Prema tome pleme Gluhi Do ima i po porijeklu svoga stanovništva vrlo homogen sastav. U cijelom plemenu ima 365 porodica, i od toga broja samo su 30 različitog porijekla, a svih ostalih 335 vode porijeklo od istog pretka.

Pleme Sotonići

Sotonići su malo pleme zapadno od srednjeg toka Rijeke Crmničke. Njegove granice na sjeveru, prema istočnoj Podgori, i na zapadu i na jugu, prema Gluhom Dolu, već su nam poznate. Na istoku se graniči najprije sa plemenom Limljanima, i to Rijekom Crmničkom ili Mrtvicom (tako zovu taj njen dio Limljani i Boljevići) od Rajkovića Mosta - đe u nju utiče rijeka Vranštica - pa do ušća rijeke Limštice, koja joj pritiče s desne strane. Od ušća rijeke Limštice pa do crkve Sv. Gospođe Rijeka Crmnička odvaja Sotoniće od plemena Boljevića, a od Sv. Gospođe nastaje poznata nam granica prema istočnoj Podgori (prema Orahovu).

U ovome svome predjelu Sotonići imaju s jedne strane vrlo povoljne prilike za život, ali s druge strane sasvim nepodesno mjesto za razvitak i jačanje plemena. - Oni su u pitomom, župnom predjelu, na južnim stranama planine Bjelasice, koje se blago spuštaju ka dolini rječice Bistrice, koja protiče gotovo kroz sredinu sotonićke oblasti. A s druge, južne, strane te rječice takođe se završavaju oniski izdanci od Rasovatca i drugih gluhodoljskih planina. Na istoku pak u sotonićski predio spada i dosta veliki dio od rodnog "Polja", kako narod svuda u Crmnici zove dolinu Crmničke Rijeke. Prema svemu, dakle, sotonićsko zemljište ima nizak i zaklonit položaj i usled toga blag i župan klimat, a uz to dosta vode i rodne zemlje. U njemu se vrlo dobro mogla održavati jedna omanja grupa od naselja, kakvu i danas imaju Sotonići; ali je njegov prostor i odviše mali, da bi se u njemu mogla razviti i po njemu proširiti kakva velika grupa od srodnih bratstava ili od više takvih bratstava. Osobito je nedostatak "planina", gora i pašnjaka, za Sotoniće veoma osjetan, jer su za svako od ovdašnjih plemena prostrane "planine" jedna od bitnih pogodaba za širenje i jačanje plemena. A taj nedostatak Sotonići nijesu mogli ni na koji način nadoknaditi, jer su na svim stranama oko njih veća i jača plemena, koja su vrlo rano prigrabila sve okolne "planine" u svoje ruke.

Tako su sve ove prilike učinile, da su Sotonići kroza sve vrijeme, od kako za njih znamo, bili malo pleme, ograničeno na svoju dosta tijesnu oblast. U njemu se istina razvila i utvrdila jedna dosta jaka grupa od srodnih bratstava (koja sama, sa svojih 76 porodica, čini bez malo dvije trećine od cijelog plemena, koje broji svega 118 domova), ali se ona mogla širiti i jačati samo na račun ostalih svojih saplemenika, koji su se morali raseljavati. U svom plemenu ima svega dva naselja: veliko "selo" Sotonići i na zapadu od njega omanje "selo" Mačuge, koje ponekad označavaju i kao "ma'alu sotonićsku".

Sotonići

Sotonići su po južnim stranama planine Bjelasice, poglavito po dosta širokim zaravnima, kojima se njene kose i izdanci spuštaju ka rijeci Bistrici. Sotoniće obično označavaju u govoru kao "selo", jer su im djelovi dosta grupisani i ublizo jedan drugome. Svaki pojedini dio se redovno obelježava kao "mahala" ("ma'ala"), a samo ponekad i kao "selo".

Najdalje je na sjeveru "mahala" Nikolići, u kojoj su glavno bratstvo bili Nikolići (Igumnovići, 3 kuće, i Kraljevi, 3 kuće), a sad većinu stanovništva čine razna druga bratstva Mitrovići (4 kuće), Ulame (1 kuća), Jovetić (1 kuća), Radovići ("Kudini", 9 kuća) i Đurović (1 kuća), - Na zapadu je od Nikolića, pod brdom Rožancem, "mahala" Gornje Selo, u kojoj su glavno bratstvo Mitrovići (Vukosavovići, 18 kuća; Stojanovići, 11 kuća; Gaževići, 7 kuća) i osim njih još samo "Bajković" (2 kuće). - Na jugu je od Nikolića, a više potoka Bistrice, "mahala" Rasalići. U njoj su glavno bratstvo Rasalići (Kojičići, 7 kuća; Damjanovići, 3 kuće; Savićevići, 2 kuće; Markovići, 3 kuće; Popovići, 6 kuća; Stankovići, 10 kuća), a ostala su bratstva: Srzentići (2 kuće), Đuranović (1 kuća) i Todorović (1 kuća). - Istočno je od Rasalića i niže, k "Polju", "mahala" Mirosaljići, u kojoj su Mirosaljići-Boškovići (1 kuća), "Nikić" (2 kuće, od Mitrovića - Vukosavovića iz Gornjeg Sela) i Vlahović (ili "La'ović", 1 kuća).

Četiri glavna bratstva - Nikolići, Mitrovići, Rasalići i Mirosaljići - sve su od jednog pretka, a razgranala su se i dobila prezimena od njegova četiri sina. Ostala su bratstva svako zasebnog porijekla.

Mačuge

Ovo "selo" po stranama u izvorištu rječice Bistrice. U njemu žive četiri bratstva zasebnog porijekla: Dobrkovići (10 kuća), Đukanovići (5 kuća), Đurnići (3 kuće) i Milić - Bjelica (1 kuća)

Pleme Limljani

Limljani (pridjev: "limski") su pleme u sjevernoj podgorini planine Sutormana. Pokazali smo već njihovu zapadnu granicu, prema Sotonićima i prema Gluhom Dolu; njihova južna i istočna granica, prema Crnogorskoj Krajini (prema Župcima i prema Šestanima), koja je ujedno na toj strani i granica cijele Crmnice, takođe nam je poznata. Taj se dio Limljanske granice završava na Glavici "ukraj Male Siljevice na vr' Žgarba", pa odatle počinje granica prema predjelu Pepićima, koji su "planina" plemena Boljevića. Ta granica ide u pravcu ka sjeverozapadu na Crnu Skalu, pa na Tursku Spilu (ili Tursku Pećinu), dalje "kamivalom na Tor, pa na vr' Pjaž-dola" a zatim skreće na sjeveroistok i izlazi na preslo Ćafu. Od Ćafe se limska "planina" graniči Pelinskim Potokom prema Crnogorskoj Krajini (prema Selčanima) do potoka jele. A odatle nastaje sjeverna granica ovoga plemena prema plemenu Boljevićima. Od jele se ona penje na vrh visoke glavice Stražnice i dalje na južni vijenac planine Gorivuka, pa na visove: Krstac, Šogavu Glavicu i Crni Krš, zatim dalje u sjeverozapadnom pravcu na preslo Ćafu, pa na visove Kaebae i Kamenicu i dalje "kamivalom" dugačkog brda Zelenike na vis Lučino Gumno i sa njega na Mirojevića Krš, koji je nad "Poljem" (dolinom Crmničke Rijeke), i onda preko "Polja" do "u sastav" rijeka Limštice i Mrtvice, odakle počinje poznata nam granica prema Sotonićima.

Najveći dio oblasti i sva naselja plemena Limljana su u slivu rijeke Limštice, koja izvire gotovo pod samim grebenom planine Sutormana i teče na sjeverozapad do sastava sa rijekom Mrtvicom (odakle nastaje Rijeka Crmnička). I sa sjeveroistočne i sa jugozapadne strane pružaju se od grebena Sutormanova visoki planinski vijenci sve do crmničke doline (do "Polja"), tako da je sliv rijeke Limštice sa svih strana - osim samo na malom parčetu oko njena donjeg toka - ograđen visokim planinskim bedemima. On čini duboku, a prostranu i veoma zaštićenu planinsku uvalu, bogatu i pašnjacima i vodom i rodnom zemljom, a uz to i sa vrlo podesnim klimatom. Po svemu je, dakle, ta uvala vrlo sklonit i zabačen planinski kraj, koji je za ljudski život ipak vrlo pogodan. Tome treba dodati, da su Limljani među svima crnogorskim plemenima istaknuti najdalje na jugoistoku i da su vjekovima bili u neposrednom susjedstvu Turaka i Arbanasa (muslimanskih i katoličkih) u Crnogorskoj Krajini.

Kad se imaju na umu sve ove prilike, onda su razumljiva i ova dva glavna pojava u prošlosti i u razvitku plemena Limljana. Jedan je od tih pojava, da su se usled osobite sklonosti i zaštićenosti plemenske oblasti mogla u njoj vrlo dugo održati stara bratstva (jedno od njih, Klisići, i sad je sa svoja 23 doma najjače bratstvo u plemenu), te uvijek činiti jezgro, oko kojeg su se prikupljala novija bratstva i mnogobrojni uskoci i pridošlice. A drugi je pojav, što su usled te iste sklonitosti i zabačenosti limskoga predjela i još zbog njegove neposredne blizine sa granicom crnogorsko-turskom u njemu tražili i nalazili pribježista nebrojeni bjegunci i uskoci iz sviju okolnih srpskih, a najviše opet iz crnogorskih, krajeva. Ni u jednom crnogorskom plemenu nema srazmjerno tako mnogo porodica, koje su porijeklom od uskoka i od izbjeglica "od krvi", koliko u Limljanima. Ali ma koliko da ih je bivalo mnogo, oni su uvijek, kao što rekosmo, nailazili na jako plemensko jezgro od starih bratstava, koja su ih, kao što tvrdi narodno predanje, šta više i silom nagonila, da stupe u njihovu plemensku zajednicu.

Limljani su u cjelini svega jedno veliko naselje, koje se dijeli na poveći broj manjih naselja. Obično nazivaju ta manja naselja "mahalama", a rjeđe "selima", a pošto u nekima od njih živi samo po jedno veće bratstvo ili ono čini glavno stanovništvo, čuje se često za takva naselja i naziv "bratstvo" (i naravno za njim dođe prezime toga bratstva).

Najdalje na sjeverozapadu je "mahala" Donji Kraj, a više njega "mahala" ili "bratstvo" Kosovići. Niže njih suPejanovići, a dalje na jugoistoku i naviše Božovići. Još dalje na jugoistoku, ali niže Božovića, su Lalići. Na sjeveru od Lalića su Krstovići i Klisići, a na sjeveroistoku od Lalića najprije Češljari, pa Batke. Najzad su, najdalje na jugoistoku, Karuči (ili Karuč). - Za sva "sela" između Donjeg Kraja i Karuča čuje se ponekad i opsti naziv Sredina Sela ili Srednje Selo.

"Sela": Donji Kraj, Kosovići, Pejanovići, Božovići i Lalići sva su po stranama više "Polja" a dijelom i po dnu tih strana i po visinama iznad njih. - Drugu grupu čine Krstovići, Klisići, Češljari i Batke, koji su na znatno višim položajima, pod stranama i na samim stranama visokog sjeverozapadnog vijenca Sutormanova. - "Mahala" Karuči je pak po širokom i valovitom dnu velike uvale pod Sutormanom, o kojoj smo govorili, na onom mjestu đe je ta uvala najšira i đe njeno dno ima najmanje neravnu površinu.

Zbog velikog broja dobjeglica i uskoka u Limljanima ima mnogo bratstava, i ona su većinom sasvim mala. Počevši sa sjeverozapada pa ka jugoistoku, onim istim redom kako smo naveli i naselja, bratstva (ili bar njihove glavne grupe) su poređana jedno za drugim ovako: Cakovići (1 k.), Ivanovići (7 k.), "Krekun" (4 k.), "Svetloća" (11 k.), Špadijeri (3 k.), Andrići (2 k.), Đurovići (1 k.), Kape (2 k.), Pejanovići (9 k.), Kosovići (8 k.), Božovići (10 k.), Vulevići (2 k.), "Darčević" (3 k.), Lalići (2 k.), Krstovići (2 k.), Lorović (1 k.), Klisići (23 k.), Češljari (18 k.), Vukosavovići (3 k.), Bokovci (3 k.), Popović (1 k.), Nikolići (4 k.), Kurtović (1 k.), Jovetić (1 k.), Šorovići (6 k.), Boškovići (4 k.), Milići (16 k.), Vuletići (3 k.), Dragišići (3 k.).

U plemenu Limljanima ima dakle ukupno 154 porodice. Stara bratstva, od kojih su tri (Cakovići, Darčevići i Klisići) "starosioci", a ostala doseljena najmanje prije tri ili četiri stotine godina (Ivanovići, "Krekun", Andrići, Vulevići, Krstovići, Božovići i Bokovci) imaju zajedno 57 porodica. Prema tome ona sama čine blizu tri sedmine od cijelog plemena. Osim toga su za poslednja dva vijeka uz njih činila jezgro plemena i mnoga druga stara bratstva, koja su se poslije iselila ili izumrla i uz njih još i neka veća ili od znatnog roda bratstva, čiji su se preci doselili u Limljane u toku 17. ili u pocetku 18. vijeka ("Svetloća", Pejanovići, Lalići, Češljari, Šorovići i Boškovići). Sa ovima drugim zajedno stariji rodovi u Limljanima čine dvije petine plemena (107 porodica).

Pleme Boljevići

Oblast ovoga plemena ima dva zasebna dijela: staro plemensko sjedište na zapadu i "planinu" Pepiće na istoku. Između jednog i drugog dijela uvlači se "planina" plemena Limljana. Predio Pepiće su Boljevići zadobili tek u novije vrijeme, od sredine 18. pa do sredine 19. vijeka, nešto kupovinom a nešto i silom od Šestana, a jedan dio je za njih zahvaćen i prilikom povlačenja granice u vrijeme knjaza Danila. Plemensko sjedište boljevićsko graniči se na zapadu, kao što već znamo, Rijekom Crmničkom prema Sotonićima, a na jugu poznatom međom prema Limljanima. Na sjeveroistoku je onaj dio opšte crmničke granice prema Selcima (u Crnogorskoj Krajini) od Lijepog Krša pod Jelom pa do na Grmožur. Dalje ide granica "Blatom" (Skadarskim) da "u dno Ušća iskraj Vira" (to je ušće Rijeke Crmničke) a zatim samom Crmničkom Rijekom prema Viru do navedene granice prema Sotonićima. - "Planina" Pepići ima takođe granice, koje smo već naveli: na istoku i na sjeveroistoku, prema Šestanima i prema Selčanima, od Glavice (na jugu) preko Velje i Male Siljevice do Ćafe, a na jugozapadu i na zapadu, prema Limljanima, od iste Glavice preko Crne Skale i Turske Pećine opet na Ćafu.

Plemensko sjedište čine dva naselja: na jugozapadu "Boljevići" (u užem smislu), i na sjeveroistoku Godinje. Ona su rastavljena jedno od drugoga dugačkim planinskim vijencem, koji počinje na jugu od planine Gorivuka i završava se na sjeveru krševitim poluostrvom u "Blatu", Obidom. Taj je planinski vijenac uopšte znatne visine, a neki se njegovi djelovi dižu i iznad 500 metara nad morem. Godinje je njime sa sviju strana zatvoreno i sasvim jasno odvojeno, tako reći odsječeno, od "Boljevića" (jedino je dosta pristupačno sa zapada, đe su srazmjerno niska "presla"). Pa ipak vidimo, da ta dva naselja zajedno čine jedno pleme sa svima glavnim obelježjima, koja su bitna za takve zajednice.

Šta je uticalo na to, da se "Boljevići" i Godinje spoje u plemensku cjelinu? Na prvom mjestu neposredno susjedstvo i vrlo dugačka linija zajedničkog dodira. Godinjani su sa svih strana osim sa sjeveroistočne okruženi "Boljevićima", čije se zemljište savija oko Godinja počevši od planine Gorivuka pa sve do ušća Crmničke Rijeke u "Blato". Već je to tako tijesno i blisko susjedstvo jako upućivalo jedne na druge. "Boljevići" su zbog svoje podesne oblasti - zavučene između planinskih vijenaca - i zbog toga što oni drže najveći dio plodnog crmničkog "Polja", uvijek bili veće naselje i imali više stanovništva i veća bratstva nego Godinje (sad ima u "Boljevicima" 137 porodica, a u Godinju 85). I kako Godinje nije imalo bližih i podesnijih susjeda od "Boljevića", sasvim je prirodno, što je tražilo oslonca u zajednici sa njima. A razumije se, da je i "Boljevićima" ta zajednica bila vrlo korisna, jer su samo pomoću Godinjana - koji su takođe poveliko naselje sa jakim bratstvima - mogli postati moćno pleme i pored ostalih koristi imati i tu, što su bili u stanju odbraniti svoje prostrano "Polje". - Osim toga, kao u svima plemenskim zajednicama, i jedna i druga strana imala je i znatnih ekonomskih koristi od te zajednice. Godinjani su pomoću "Boljevića" održali svoju obalu Skadarskog Jezera i ribolove na njoj, a "Boljevići" su opet preko Godinjana imali najzgodniji i najbliži prilaz k Jezeru i ka ribolovima. U "Virskom Polju" (oko ušća Crmničke Rijeke) zadobili su oni zajedno nove zemlje - svakako poslije izgnanja Turaka - zahvaljujući svojoj sjedinjenoj snazi. Dio tih zemalja i sad je zajednički za cijelo pleme. Od sredine 18. vijeka oni su zajedničkim trudom i požrtvovanjem zadobili cijelu veliku "planinu" Pepiće za svoje pleme, i paša i gora u njoj i sad su zajednica cijelog plemena, a samo je radna zemlja podijeljena, tako da Godinju pripada sjeverozapadni dio, a ostalo "Boljevićima". Naravno da su i plemenske starješine i plemenske skupštine bivale uvijek zajedničke. A vođstvo u plemenu imali su uvijek "Boljevići", i za poslednja skoro tri vijeka redovno njihovo najjače i najznatnije bratstvo, Plamenci (sada 50 kuća). "Boljevići",

naselje u proširenoj uvali između dva uporedna planinska vijenca pravca jugoistok - sjeverozapad. Na jugoistoku je ta uvala zatvorena visovima, a na sjeverozapadu otvorena i silazi postupno ka crmničkom "Polju". Na tu stranu teku i njene dosta obilate vode i potoci. Klimat je blag i podesan kao i u Limljanima. Kako ovaj predio pored zgodnog sjedišta u pomenutoj uvali ima pod sobom i mnogo rodne zemlje u "Polju" i dovoljno vode, on je od starine bio uvijek dobro naseljen. Kuće su po stranama i po dnu njegove velike uvale, a na sjeverozapadu po stranama i uzvišenjima iznad "Polja".

"Boljevići" se dijele na "mahale". Počevši od jugoistoka pa ka sjeverozapadu "mahale" idu ovim redom: najprije Gornjaci; do njih Sredina od Sela; više nje Kolat a niže njega Uksanovići; još dalje naniže Jovičići; naviše a bliže polju su Serdarevići i Kneževići; sjeverno od njih Markovići, pa Živanovići i najdalje na sjeveru Zabec. Bratstva su raspoređena po onim "mahalama" nejednako: u nekima od njih su izmiješana razna bratstva a u drugim sjedi samo jedno bratstvo ili čini veliku većinu stanovništva. Istim redom kojim smo naveli "mahale" dolaze bratstva jedno za drugim ovako: najdalje na jugoistoku (u Gornjacima) Marovići (13 kuća), do njih "Jova-Lekić" (ili "Jov-Lekić; 7 kuća) i Stojanovići (1 kuća), dalje Vulekovići (11 kuća), Lukšići (3 kuće), Plamenci (50 kuća), Andruškovići (2 kuće), "Živanović" (8 kuća), Lekovići (6 kuća), Uksanovići (7 kuća), Jovičići (5 kuća), Đurišići (12 kuća), Petranovići (7 kuća), "Semender" (3 kuće), Štiljanović (1 kuća) i Piletić (1 kuća).

Od ovih bratstava jednu grupu koja ima zajedničko porijeklo čine: Jova-Lekići sa Lukšićima i Stojanovićima; drugu Plamenci sa Vulekovićima; a treću Đurišići sa Petranovićima i Semenderima.

Ova treća grupa je cijela u Zabecu (i osim nje još samo Štiljanović i Piletić), koji se donekle smatra i kao zasebno "selo" boljevićevsko, pošto je ranije zaista i bio zasebno selo i na drugom mjestu, podaleko od sadašnjeg (kraj Skadarskog Jezera, između visa Besca i poluostrva Obide), a ima i sasvim zasebnu grupu bratstava.

Godinje

je "selo" sa vrlo zbivenim kućama, koje su podignute po donjim stranama i po dnu jedne velike uvale. Ta je uvala okrenuta prema sjeveru, ka Skadarskom Jezeru, i otvorena jedino na toj strani, a sa svih ostalih strana okružena je i zaštićena planinama i brdima. Usled toga se Godinje odlikuje vrlo blagim klimatom i pitominom i još osobito odličnim vinogradima. Zato se pominje kao selo još u vrijeme Nemanjića, koji su ga bili darovali vranjinskom manastiru Sv. Nikoli (upravo njegovoj filijali na Brčelima). I tek su prije nekoliko desetina godina seljani ovoga sela otkupili svoje zemlje od manastira.

U Godinju žive četiri zasebna bratstva: u sredini najveće bratstvo Lekovići (45 kuća); do njih na istoku Perazići (19 kuća), a na zapadu: Velovići (4 kuće) i Nikači (17 kuća).

Vir

Ova je varošica izvan svih crmničkih plemena, na zasebitom zemljištu, u Virskom Polju, na ravnini s lijeve strane Rijeke Crmničke i s obje strane Oraovštice. Malo je mjesto sa zbivenim kućama. Slično Rijeci Crnojevića i Vir ima većinu stanovništva koje od privremeno nastanjenih zanatlija i trgovaca, većinom katolika i muslimana iz Skadra, koje od doseljenika iz raznih krajeva Crne Gore, a iz Crmnice ima samo srazmjerno malo porodica.

Poveznice

• Crnogorsko pleme Crmnica, Crmničani
• Crmnica - selo Godinje
• Crmnica - selo Podgor 1967
• Crmnicka sela (23 sela) 2016

Izvori

• Borislav, Stojković, Toponimi u barskoj opštini, Matica crnogorska, 2011.​​ (PDF)
• ORLANDIĆ, Blažo T.; Monografija Gornjih Seoca
• ORLANDIĆ, Blažo; Selo Seoca u Crmnici, MATICA, ljeto/jesen 2011. (PDF)
• Đuro Popović, Jovan Roganović; Zemljopis Knjaževine Crne Gore, Cetinje, 1895.