Avangarda (prema franc. l'avant garde, prethodnica), kao književni termin, po nekim teoretičarima, predstavlja jedno od mnogih lica modernosti, odnosno moderne. Tako se desetih, pa sve do tridesetih godina XX vijeka primjećuju napori da se stvore novi putevi razvoja književnosti,da se raskrsti sa kultom ljepote koji je uspostavljen u esteticizmu, pa se stvara pogodno tlo za avangardne književne pravce.
Avangardni književni pravci
editTako je osporavanje tradicije počelo sa futurizmom čiji je utemeljivač Filippo Tommaso Marinetti (1876-1944) koji je svoje stavove izložio u Manifestu futurizma iz 1909 godine. To je avangardna poetika zato što pokušava odrediti novi umjetnički ideal u kojem bi došli do izražaja dinamika i aktivizam nove industrijske civilizacije. Tako futurizam predlaže novi pjesnički jezik, ukidanje znakova interpunkcije, isticanje imenica i infinitiva glagola, uvođenje neestetskih znakova poput brojki, oponošanje vanjskih zvukova i ritma postrojenja.
Međutim, od futirzma veći uticaj imao je ekspresionizam (prema latinskom expresio, izraz) koji neki teoretičari izjednačavaju sa avangardom ili određuju šire od njenih granica. Ekspresionizam je zahvatio i druge vrste umjetnosti poput slikarstva, pozorišta, muzike i filma. Kao književni pravac izrazito je antirealistički i antimimetički. Ekspresionisti negiraju ideju ljepote kao sklada spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta i zalažu se za izraz kao vapaj, kao krik, kao duhovnu potrebu za čistim izražavanjem, oslobođenim svakog sadržaja i vanjskog uticaja. Ekspresionisti smatraju da se umjetnost mora u potpunosti okrenuti unutrašnjosti i skloni su jakim zvučnim efektima, metaforama i hiperbolama. Najznačajniji predstavnici: Georg Trakl (1887-1914),Gottfried Benn (1886-1956) i Franz Werfel (1890-1945).
Nadrealizam (prema franc. surrealism, dimenzija iznad realnoga) nastaviće se na dadaizam koji će započeti nekolicina književnika posljednjih godina I svjetskog rata. Dadaizam je objasnio rumunski pjesnik Tristan Tzara (1896-1963). Ovaj književni pravac koristi crni humor, ironiju, ruganje, pa čak sam sebe osporava, prerasta u svojevrsni buntovnički očaj i upravo to će od njega uzeti nadrealizam. Utemeljivačem nadrealizma smatra se André Breton (1894-1966) koji je u Manifestu nadrealizma iz 1924. godine objasnio elemente nadrealističke poetike. Nadrelazam je nastojao da kao pravu stvarnost odredi najdublji nesvjesni temelj svekolikoga psihičkog života Za nadrealiste karakteristična je metoda "automatskog pisanja" - bilježenje svega što dolazi iz podsvjesti sa što manje razumske obrade.
Izvori
edit- Milivoj Solar: Povijest svjetske književnosti, ICJK, Podgorica, 2012, 293-296.