Aronija je višegodišnja, drvenasta, žbunasta vrsta bobičastog voća. Pripada familiji ruža - Rosaceae, podfamiliji Maloidae.
Pored crne (A. melanocarpa), poznate su još i crvena (A. arbutifolia) i purpurna (A. prunifolia), koje nijesu značajne za praksu.
Naziv edit
Prevedeno sa grčkog, njen naučni naziv bio bi „crnoplodna korist“ ili „dobit“. U Njemačkoj je nazivana i „Schwarze Apfelbeere“, jer bobice liče na sitne crne jabuke. U Rusiji je nazivana i „crna oskoruša“. Ne treba je miješati sa Kamčatskom ili sibirskom borovnicom (Lonicera caerulea, fam. Caprifoliaceae, engl. Blue-berried honeysuckle ili mayberry). Prevedeno sa engleskog (chokeberry) njen naziv bi mogao da bude „zapiruša“, jer je opora i teško se guta.
Porijeklo edit
Potiče sa istočne obale Śeverne Amerike, đe se javlja u spontanoj flori od Nove Scotie u Kanadi, pa sve do Floride. Živi na vlažnim staništima, kao vrba, topola, rakita, trska, ševar ili rogoz. Rjeđe se nalazi na suvim staništima, u brdsko planinskim predjelima. Od američkih starośedilaca, najviše su je u ishrani koristili Irokezi. U Evropu je prenijeta sredinom XIX veka. Zasađena je u botaničkoj bašti u Sankt Peterburgu, 1834. godine, odakle se kasnije širila po Rusiji, Finskoj, Poljskoj, Ukrajini i drugim zemljama. Na selekciji i širenju aronije najviše je radio Ivan Mičurin. Ukrštao ju je i sa jarebikom, Sorbus aucuparia i dobijao međuvrsne hibride „sorbaronija“.
Najveće površine pod aronijom nalaze se u ruskoj planinskoj oblasti Altaj, iznad granice sa Kinom, Mongolijom i Kazahstanom, preko 6 000 hektara. Ova oblast pripada Aziji. Tamo je u Eksperimentalnoj stanici Altaj počelo da se radi na uvođenju aronije u poljoprivrednu praksu još 1930. Od Evropskih zemalja, najviše se gaji u Poljskoj.
Morfološke osobine edit
Aronija je višegodišnja žbunasta biljka, po izgledu žbuna slična leski, a po izgledu lišća slična višnji ili lovor višnji.
Korijen edit
Korijen je veoma razvijen. Prostire se do 1,5 m u dubinu, na površini koju projektuje kruna. Najveći deo korijena nalazi se u orničnom sloju, do 30 cm dubine. Za devet godina života, aronija je u stanju da formira korijenov sistem sa žilama dugim preko 700 m, od čega je 90% tanje od 1 mm. Otuda i jaka usisna moć vode i hrane kod aronije.
Stablo edit
Stablo je žbun. Grananje počinje odmah iznad korijenovog vrata, ali se glavno stablo izdvaja svojom bujnošću, tako da se može orezivanjem formirati kao stablašica. U protivnom, nastaje žbun sličan ribizli. Orezivanjem i zakidanjem cvjetnih pupoljaka može se uticati na njen brži rast i razvoj, nakon čega slijedi cvjetanje i formiranje plodova.
List edit
List je eliptičan, na vrhu zašiljen, po obodu sitno nazubljen, testerast. Lisna drška je kratka, a centralni nerv jak, izražen. Boja mladog lišća je tamno zelena, površina glatka, sjajna, kao lakirana. U jesen lišće dobija ljubičastu pa onda jarko crvenu boju. Tada počinje opadanje, obično u novembru. Lako se bere, suši i čuva za čaj.
Cvijet edit
Cvijet je hermafroditan, sa pet bijelih čašičnih listića, mnoštvom prašnika (oko 20) sa roze anterama, kao kod cvijeta kruške. U osnovi prašnika i tučka nalaze se nektarije, žlijezde koje luče nektar, slatki i mirišljavi sok koji privlači insekte, tako da se osigurava oprašivanje, a potom i oplodnja cvjetova. Samooplodna je. U slučaju lijepog vremena i oprašivanja insektima, 80- 90% cvjetova daje plod. Ako je vrijeme kišovito, oprašivanje se obavlja vodom i vjetrom. U tom slučaju biće oplođeno 50-60 % cvjetova i prinos će biti manji. Cvjetovi se javljaju u cvastima koje se botanički klasiraju kao gronje, a ne grozdovi. U jednoj gronji može biti i po 30 cvjetova, ili isto toliko plodova. Cvjetanje traje 7-8 dana, od vrha prema osnovi žbuna. Aronija je ukrasna biljka, naročito u vrijeme cvjetanja i neposredno prije opadanja lišća. Zbog toga je dobra za parkove i žive ograde.
Plod edit
Plod aronije je bobica na kratkoj cvjetnoj dršci, po građi sličan plodu jabuke. Kao mlad ima tamno zelenu, kao zreo tamno ljubičastu, skoro crnu boju. Masa ploda varira od 0,6 do 1,6 grama. U njemu se nalazi sitno śeme, slično śemenu jagode, najviše 10 śemenki po plodu. U jednom gramu ima 270-286 śemenki, što znači da je masa jednog śemena svega oko 0.0035 g. Ovako sitno śeme se neośetno jede sa sve plodovima. Meso ploda je tamno ljubičasto, hrskavo i oporo, uglavnom zbog visokog sadržaja tanina.
Obrada zemljišta i đubrenje edit
Priprema parcele sastoji se od osnovne obrade, oranja na dubinu od oko 30 cm i tanjiranja ili rotoviranja, kako bi se poravnao i usitnio površinski sloj. Prirodno plodna i duboka zemljišta mogu da se oru i do dubine od oko 40 cm. Dubinu oranja određuje debljina orničnog, humusnog sloja. Ne treba zadirati u „zdravicu“. Prije osnovne obrade, parcela treba da se podubri NPK 15:15:15 mineralnim đubrivima, 500- 600 kg/ha, ili 80-100g po jamici, poslije čega se đubrivo pomiješa sa zemljom, da ne dođe do direktnog kontakta sa žilama korijenovog sistema. Naime, moguća je sadnja u iskopane i pođubrene jame, bez osnovne obrade, pogotovo poslije okopavina ili travnih smješa-travnjaka. Miješanjem đubriva sa zemljom sprječava se eventualno toksično dejstvo jakih koncentracija mineralnih soli i sušenje biljaka u startu. Ukoliko se prije oranja koristi zgoreli stajnjak, 60-80 t/ha, količinu NPK mineralnih đubriva treba smanjiti na polovinu. Zgoreli stajnjaci svih vrsta (goveđi, ovčiji, živinski ili glistenjak) mogu najbolje da se iskoriste đubrenjem jama prije sadnje. Ako bi se koristio svjež, nezgoreli stajnjak, sa dosta slame ili druge prostirke, došlo bi do njegovog burnog zgorijevanja ili „paljenja“. U tom slučaju visoke temperature izazvane radom termogenih bakterija mogle bi da osuše bilike koje se đubre na ovaj način. Pri korišćenju suvog živinskog stajnjaka, punog perja, treba ga najprije politi vodom, da postane lak za miješanje sa zemljom u jami prije sadnje. Perje dugo trune i obogaćuje zonu korijenovog sistema azotnim materijama. Efekat đubrenja može da se pojača i korišćenjem pepela od drveta, ili drugog biljnog materijala, jer su u njemu prisutni svi biogeni makro i mikro elementi, osim azota. Dovoljne su jedna ili dvije lopate zgorelog stajnjaka (oko 20 kg) i dvije kašike pepela, koje treba pomiješati sa pijeskom. Ako se ispod svega prostre i koja šaka vune, obezbijediće se dugotrajno snadbijevanje zone korijenovog sistema azotom, jer je vuna protein i sporo trune i daje nitrate, nitrite, amonijak i slične molekule bogate azotom. Prije sadnje, u jamu se mogu staviti komadi drveta, najbolje natrulih, jer će oni nastaviti da trunu i snadbijevaće biljku aronije svim potrebnim hranivima, čak i ugljendioksidom. Đubrenje biljaka organskim materijalima ima višestruka korisna dejstva. Krajnji produkti razlaganja organske materije su minerali, voda, CO2 i energija. Zbog toga biljke đubrene stajnjakom brzo rastu, imaju veliku bujnost i povećanu otpornost na sušu i bolesti. Od svih organskih đubriva, najjači efekat na gajene biljke ima glistenjak. Crvena kalifornijska glista je rijetka životinja koja svoju životnu zajednicu veoma uspješno organizuje u izmetu drugih životinja. Da bi uspjela da opstane, da se razvija i razmnožava u takvoj „neprijateljskoj“ sredini, morala je da razvije izuzetno snažne imune sisteme. Produktima svoje životne aktivnosti, humusom koji se javlja kao posljedica njene ishrane i sluzima koje luči tokom kretanja, glista obogaćuje supstrat imunološkim supstancama. Kasnije, kada ove materije preko korijena dospiju u tkivo biljaka obavljaju neku vrstu imunizacije njih samih, te su kao takve mnogo otpornije na stresove koji mogu da ih zadese tokom života. Otpornije su na sušu, visoke i niske temperature, previše vlage, nedostatak svjetlosti, oluje, bolesti i štetočine, te imaju povećan prinos, dobar kvalitet i ranije zrenje. Ovaj efekat se može još poboljšati ako se u jamu prije sadnje voćaka doda i 200-300 g zeolita ili zeoplanta. U sušnim, aridnim područjima, korijen sađenih biljaka treba umočiti u rastvor hidrogela. Ova mjera sprječava štetno dejstvo suše bar u prve tri godine poslije sadnje. Moguće je ostvariti uštede u obradi i đubrenju i na sljedeći način: na svaka 3 m izvući brazdu plugom i nju pođubriti stajskim i mineralnim đubrivima. U redu će se biljke saditi već prema prihvaćenoj šemi.Tokom vegetacije treba površinu đubriti sa NPK 8:16:24 ili sličnim, oko 500 kg/ha godišnje.
Sadnja edit
Sadi se u jesen, preko zime i u rano proljeće, uz uslov da zemlja nije smrzla i da vegetacija još nije počela. Biljke iz kontejnera (saksija) mogu da se sade i u toku vegetacionog perioda. U tom slučaju sadi se u pođubrene i vodom natopljene jame poslije sadnje ponovo zalije, kako bi biljka odmah nastavila sa rastom. Najbolje uspijeva na ravnim, plodnim, humusnim i vlažnim zemljištima, blago nagnutim prema śeveru ili śeverozapadu. Južna ekspozicija dovodi do ośetljivosti na sušu. Prinos i kvalitet plodova najviše zavise od kvaliteta sadnica, đubrenja i navodnjavanja, uz redovno uništavanje korova. Najbolje sadnice dobijaju se iz kulture tkiva. Klonovi imaju izvanredno razvijen korijenov sistem i potpunu ujednačenost. Zbog toga se lako primaju i imaju brz porast i razviće. Gaji se kao voćka ili ukrasna biljka. Uspijeva na svim tipovima zemljišta i nadmorskim visinama do 2 000 m. Otporna je na zimu. Izdržava i -40 stepeni C. Živi u Sibiru i Finskoj. Zabiljeleženo je u Poljskoj da korijen aronije nije oštećen od golomrazica ni od -35 stepeni C. Na većim površinama aroniju treba saditi u redove sa rastojanjem od 3 x 1,5 m, ako se planira ručna berba, ili 4x0,8 m, ako berba treba da se obavlja kombajnima. Tada redovi treba da budu što duži, npr. 300-500 m. U prvom slučaju, redovi se obiljeleže kanapom i na svakih 1,5 m pobode šipka, tj. označe mjesta za sadnju. Bilo bi dobro da se redovi orjentišu u pravcu śever-jug. Ako je zemljište dobro usitnjeno i vlažno, sadnja se brzo odvija. Jame duboke oko 20-30 cm i 30 cm u prečniku, mogu se kopati i motikom. Poslije sadnje zemlju navučenu na korijenov sistem treba nagaziti, ali pažljivo, kako bi se izbjeglo oštećenje bočnih grana koje se javljaju iz korijenovog vrata izdanaka od kojih počinje formiranje žbuna. Žbun može imati i do 30 izdanaka, visine 2.5 i 3 m u prečniku. Maksimalni razvoj i pun prinos dostiže tek u desetoj godini života, kada se može dobiti 5-10 kg ploda po biljci. Naslon nije potreban. Ako se želi živa ograda od aronije, rastojanje biljaka u redu treba da bude 60-70 cm.
Njega edit
Njega zasada sastoji se u redovnom uništavanju korova i navodnjavanju. Korovi mogu da se suzbijaju na više načina, najčešće redovnim okopavanjem ili malčiranjem. Malč je ustvari zastiranje površine oko same biljke nekim organskim materijalom, kao što je slama, trulo sijeno, mokra strugotina, šumska stelja, lišće raznih biljaka... Malčiranje se izvodi poslije kiše ili topljenja snijega, kako bi se u zemljištu sačuvalo što više vlage. Ono ima višestruku ulogu. Najprije, sprječava rast korova oko same biljke, drugo smanjuje isparavanje vode iz površinskog sloja koji je pokriven, treće, usljed mineralizacije oslobađa vodu minerale, toplotu i ugljendioksid. Ako je u pitanju slama žitarica, refleksijom sunčeve svjetlosti osvjetljava donju stranu lišća i povećava efekat fotosinteze. Osvjetljavanje donje strane sprječava pojavu i širenje kolonija lisnih vaši. Na kraju, malč postaje đubrivo preko kojeg se, svake godine, dodaje novi sloj organskog materijala.
Rezidba edit
Rezidba žbuna koji se prirodno grana, počinje tek poslije sedme godine. Tada se bočne grane skraćuju kako bi se formirali mladi izdanci. Neke grane se orezuju bliže, a druge dalje od osnovnih stabala. Naime, aronija je žbun sličan leski na sopstvenom korijenu. Ali, kako se i leska orezivanjem može postati stablašica, može i aronija. Ako se želi stablašica, onda još prilikom sadnje treba makazama odstraniti sve bočne izdanke i nekoliko godina kresati glavno stablo do željene visine, npr 1 m. Ako želite da aronija poraste velika, prvih nekoliko godina, kad počne cvjetanje, možete pokidati sve gronje sa pupoljcima, na taj naćerate biljku da forsira vegetativni rast, pa tek kada dobro odraste, da joj dozvolite da donosi plodove. Drugi način gajenja aronije stablašce je kalemljenje na jarebiku, crni ili crveni glog, pa i divlju krušku. Kalemi se na visini od oko 100-120 cm. Pri tome treba imati na umu da i stablo podloge, pogotovu jarebike, brzo raste, pa kalemljenje treba da se obavi na 70-80 cm, jer će se kalem rastom i starenjem podloge za dvije godine podići na željenu visinu.
Rađa na dvogodišnjim grančicama. Postoje tri vrste pupoljaka: vegetativni, iz kojih se razvijaju novi lastari, cvjetni i kombinovani.
Zaštita edit
Zaštita gotovo i da nije potrebna, osim ako se masovno ne pojavi rutava buba koja jede cvijet mnogih vrsta, pa i aronije. Prska se insekticidima selektivnim za pčele, kao što je npr. mavrik. Ponekad, javljaju se i lisne vaši, ali ne u značajnoj mjeri.
Međuredna rastojanja se mogu koristiti za gajenje povrća, sve dok biljke aronije ne odrastu. Ukoliko se želi organska proizvodnja nije dozvoljena upotreba klasičnih pesticida. Postoje insekticidi dozvoljeni u organskoj proizvodnji, kao što je npr. nimazal, dobijen od indijskog drveta „nim“. U slučajevima organske proizvodnje, između redova treba pośejati bijelu đetelinu. Ona sprječava rast korova.
Berba edit
Aronija sporo raste. Ako se gaji iz sadnica dobijenih kulturom tkiva, prorodi u drugoj ili trećoj godini života, u zavisnosti od bujnosti same biljke. Biljke iz śemena prorode tek u petoj godini. Klonirane aronije nasljeđuju polnu zrelost od matične biljke i zbog toga ranije počinju da cvjetaju i rađaju, dok one iz śemena moraju da prođu period mladosti i tek onda dostignu fiziološku zrelost. Dobra njega klonova ubzava rast i omogućava rodnost i u drugoj godini, tj. odmah poslije sadnje. Ipak, bez obzira na starost sadnice, ne treba očekivati rod u godini sadnje, jer je korijen biljke redukovan i treba mu bar jedna godina da se razvije i omogući normalan život biljke. Kad jednom prorodi, rađa svake godine. Nema alternativnosti. Navodnjavanje osigurava dobru rodnost i kvalitet. Cvjeta u aprilu. Zrijevanje počinje u avgustu i traje oko mjesec dana. Ne može se zakasniti sa berbom. Zreli plodovi ne trunu, nema crvljivosti i teško opadaju. Mnogi se osuše i ostaju dugo na biljci, ako je ljeto umjereno toplo, preko cijele jeseni i zime. Dešava se da u proljeće počne listanje, a na granama još uvijek ima prošlogodišnjih, suvih bobica. Nema potrebe za prskanjima, osim u godinama kalamiteta rutave bube Trapinota hirta. Otporna je na bolesti i druge štetočine. Idealna je za organsku i bio-ekološku proizvodnju. Ne usvaja teške metale i otrovne gasove.
Korišćenje plodova edit
Zreli plodovi se mogu jesti svježi. Dovoljno je uzeti oko 30 plodova na dan, da bi se zadovoljila dnevna potreba čoveka za P vitaminom i drugim ljekovitim sastojcima iz ovog voća. Svježi plodovi se mogu držati i u samouslugama, u plitkim gajbicama ili plastičnim kutijama, 15-20 dana poslije berbe. Na ovakav način mogu postati pristupačni svim zainteresovanim potrošačima. Čuvanje plodova u hladnjačama obavlja se na režimu od +2° C, kao i za jabuke, u tankom sloju.
Hladno cijeđeni voćni sok, pasterizovan na 85-95°C (92°C) u trajanju od 15 minuta, je najvažniji proizvod od aronije. Ima rok trajanja do dvije godine. Sadrži bioflavonoi ( P vitamine), minimum 300 mg, sa energetskom vrijednošću od 63 kcal na 100 ml.
Koristi se tri puta na dan po 30-50 ml, 20 minuta prije jela. Dobar je kao preventiva od najtežih bolesti jetre i drugih organa digestivnog i urinarnog trakta. Sok aronije je najjače antioksidativno sredstvo u prirodi. Sadrži 16100 ORAC jedinica (Oxygen Radical Absorbence Capacity) izraženo u mikromolovima na 100 grama ploda. Zdravi ljudi treba da piju po 30-50 ml soka razređenog u čaši vode ujutru, npr. dva sata prije doručka. Ovako se usporavaju degenerativni procesi u organizmu koji dovode do starenja.
Drugi načini korišćenja plodova aronije: džem, slatko, žele, voćni jogurt, kompot, kokteli sokova sa jabukom, narandžom i drugim voćem, vino i rakija. Vino od aronije se dobija tako što se plodovi miješaju sa grožđem minimum 30% i cijede ili muljaju kao i samo grožđe. Suvi plodovi se koriste za čaj ili kompot. Lako se suše. Sadrže 25-30% suve materije. Lišće se takođe može koristiti za čaj.
Hranljiva i ljekovita vrijednost edit
Plodovi aronije su bogati hranjivim i ljekovitim materijama. Sadrže od 25-30% suve materije, najviše saharida, šećera od 6,2-10,8%, celuloze 3,0-3,1 %, pektina 0,63-0,75%, organskih kiśelina od 0,7-1,3% i antocijana (600-2300 mg%). U njima je prava riznica (1,55%) makro i mikro elemenata kao što su gvožđe, kalcijum, bakar, jod, bor, molibden, mangan, kalijum i kobalt, te vitamini C, P, PP, B6, B2, E i provitamin A. Međutim, od svega što se nalazi u zrelim plodovima crne aronije, najvažnije su bojene materije, antocijani. Nađeno je 1480 mg antocijana na 100 g svježih plodova, dok je koncentracija proantocianidina bila 664 mg na 100 grama. Ovih materija ima najviše u kori i ispod same kore ploda. Na ovaj način biljka štiti sadržaj, meso i śeme ploda, od štetnog dejstva UV zračenja. Boja i sjaj bobica privlače ptice i druge životinje da se njima hrane i na taj način obavljaju rasijavanje i širenje vrste. Na drugom mjestu po bogatstvu antocijanima nalaze se zreli plodovi crne maline, sa oko 320 mg%, dok ih kod crne ribizle ima oko 250 i kupine 205 mg na 100 g ploda. Divlja kupina je ljekovitija od bestrnih, kulturnih sorti.
Među antocijanima aronije nalaze se cianidin-3-galaktizid, epicatehin, kafeinska kiselina kvercetin, delfinidin, petunidin, pelargonidin, peonidin i malvadin. Sve su to antioksidantni fenoli flavonoidi. Apsorbuju slobodne radikale. Sadržaj antioksidanata izražava se u tzv. ORAC jedinicama, antioksidativnom kapacitetu (The Oxigen Radical Absorbence Capacity), kojih u aroniji ima 16100, tj. 16100 mikr molova na 100 g ploda što je više od borovnice, kupine, maline ili crne ribizle.
Već nevedeno, od kilograma svježih, neoštećenih plodova dobija se oko 600 ml gustog soka, tamne, skoro crne boje, koji se konzerviše pasterizacijom u staklenoj ambalaži. Ovakav sok se koristi razrijeđen u vodi, čaju ili drugim voćnim sokovima, kao što su oni od jabuke ili dunje. Na 100 ml soka sadržaj vitamina P (bioflavonoida) iznosi minimum 150 mg. Energetska vrijednost je max. 63 kcal. Sirov sok se koristi obazrivo, kao i drugi ljekovi, tri puta na dan po 50 ml. Aronija se koristi i za pravljenje džemova. Poslije cijeđenja soka, drožda sa śemenom i korom se prokuva i zasladi i tako se dobija džem. Ima mnogo načina da se iskoriste plodovi aronije. Slatko, voćni jogurt, sladoled, voćne salate, salate sa paradajzom vino... Veće količine plodova mogu da se koriste i za spravljanje vina. U samljevenu masu treba dodati vodu i potom ocijediti vino, a ostatak pretvoriti u džibru i sačekati fermentaciju, a potom ispeći rakiju. Lišće može da se osuši i kuva za čaj, plodovi se koriste na već opisane načine.
Poveznice edit
- www.superior-seeds.co.rs
- www.aronia.co.rs
- www.aronija.co.rs