Šarlot Perkins Gilman (engl. Charlotte Perkins Gilman) (Hartford, 3. jul 1860. - Pasadena, 17. avgust 1935.) je američka pjesnikinja, publicistkinja, novelistkinja, spisateljica romana, predavačica i društvena reformatorka.
Najpoznatija je po noveli Žuta tapeta (orig. The Yellow Wallpaper), temeljenoj na sopstvenoj borbi sa teškom depresijom i pokušajem terapije. Osim proze (najvećim dijelom kratke priče), pisala je i poeziju - najpoznatije su joj zbirke: U ovom našem svijetu (In This Our World, 1893) i Sufražetske pjesme i stihovi (Suffrage Songs and Verses, 1911).
Privatni život edit
Šarlot Perkins Gilman je rođena 3. jula 1860. godine u gradiću Hartfordu, u američkoj saveznoj državi Konektikat. Nakon što ih je otac napustio, malena porodica Perkins (majka i dvoje đece) se našla u nezavidnoj finansijskoj situaciji. No, mnogo su gore od materijalnih bile emocionalne posljedice: Šarlotina majka, Meri Perkins, teško je podnijela suprugovu smrt. Sasvim se povukla u sebe, a prema đeci nije iskazivala gotovo nikakve emocije (u svojoj autobiografiji Gilman navodi kako bi joj se majka obraćala s ljubavlju jedino kada je mislila da spava). Ne bi li zaštitila svoje potomstvo od boli koju je sama ośećala, branila im je da čitaju beletristiku i druže se sa drugom đecom.
Čak i u tako ranoj dobi Šarlot je pokazivala nevjerovatnu snagu volje i odlučnost: sama je naučila da čita kad je imala pet godina, a kasnije je mnogo vremena provodila u biblioteci čitajući o drevnim civilizacijama, biologiji i fizici.
Neko se vrijeme izdržavala oslikavanjem čestitki. 1884. godine se udala za umjetnika Čarlsa Voltera Stetsona (engl. Charles Walter Stetson). Nakon rođenja ćerke, godinu dana kasnije, Gilman je oboljela od teške postporođajne depresije. Nakon niza neuspješnih pokušaja liječenja, rastala se od supruga (što je bio rijedak i odvažan potez u devetnaestom vijeku) i sa ćerkom odselila u Kaliforniju. 1900. godine se ponovo udaje, ovoga puta za svog rođaka Hjutona Gilmana.
Tridesete godine dvadesetog vijeka donijele su niz problema za Šarlot Perkins Gilman: dijagnostikovan joj je rak dojke, a 1934. joj umire suprug. Naposlijetku je odlučila uzeti stvari u svoje ruke: 17. avgusta, 1935. godine izvršila je samoubistvo uzevši preveliku dozu kloroforma.
"Odabrala sam kloroform umjesto raka", napisala je u svom oproštajnom pismu.
Društveni angažman edit
Šarlot Perkins Gilman je bila aktivna članica brojnih feminističkih udruženja. Uređivala je i/ili pisala priloge za mnoge od službenih glasila tih udruženja, a i sama je pokrenula i uređivala nekoliko uticajnih časopisa. Putovala je širom Sjedinjenih Država kako bi držala predavanja o nizu aktuelnih tema, poput rodne nejednakosti, radničkih prava, društvenih reformi i sl.
U svom traktatu Žene i ekonomija (engl. Women and Economics, 1898), istaknula je ekonomsku jednakost kao preduslov rodnoj jednakosti.Žene, piše Gilman, nikada neće moći biti jednake muškarcima sve dok im se ne omogući da žive od vlastitog rada. Kao moguće rješenje, predlagala je da se vođenje domaćinstva uvrsti na popis plaćenih poslova.
Pet godina kasnije (1903), oštro se obrušila na dom kao mjesto eksploatacije i porobljavanja, koje izuzetno loše utiče na ženino mentalno stanje (djelo The Home: Its Work and Influence). Javno je odbacivala tada opšteprihvaćena uvjerenja o postojanju muškog i ženskog mozga, te biološkoj uslovljenosti pojedinog pola za određene poslove i karakteristike.
Smatrala je kako je vaspitanje (nurture), a ne biologija (nature), taj kojim se definišu rodne uloge. U skladu sa tim, zalagala se za to da odjeća, igračke i vaspitne mjere budu jednake za dječake i đevojčice. Napredna, kakva je bila, smatrala je kako i muškarci trebaju učestvovati u kućnim poslovima dok je, s druge strane, nužno da i žene rade i zarađuju izvan doma.
Žuta tapeta edit
Priča o novopečenoj majci koju suprug (inače ljekar) drži zatvorenu u sobi oblijepljenoj žutim tapetama uprkos njenom protivljenju, u velikoj je mjeri priča same Gilman.
Nakon rođenja ćerke, zapala je u postporođajnu depresiju koja u to vrijeme nije bila prepoznata kao klinički poremećaj, već je odbacivana kao histerični simptom, tek jednu od brojnih ženskih mušica.
Doktor Mišel, zadužen za Šarlotin slučaj, propisao joj je mnogo odmora i što manje aktivnosti: „Nakon svakog obroka odmarajte barem sat vremena. Intelektualnim aktivnostima ne posvećujte više od dva sata dnevno. I nikada, dokle god ste živi, ne uzimajte u ruke ni pero, ni četkicu, ni olovku.“
Gilman je poslala svom bivšem ljekaru primjerak priče, ne bi li ga na taj način uvjerila u neučinkovitost njegovih medicinskih metoda. Iako je sama autorka u svom dnevniku zabilježila kako je uspjela u svom naumu, kasniji su proučavatelji njenog opusa otkrili kako to, nažalost, ipak nije bilo tako. Doktor Mišel je nastavio svojim pacijentkinjama propisivati potpunu pasivnost do kraja svoje karijere.
Poveznice edit
- https://www.voxfeminae.net/strasne-zene/item/410-tajna-zute-sobe-prica-o-charlotte-perkins-gilman autorka teksta: Nada Kujundžić